To se događa kada su mlađi igrači projekt roditelja – imućnih ili bivših sportaša – a ne rezultat rada kluba. Nije li bolje stvoriti snažnu ekipu s dva podjednako kvalitetna i perspektivna igrača na svakoj poziciji, koji će se međusobno gurati i razvijati kroz konkurenciju? Umjesto toga, često se cijeli sustav gradi oko „projekta“, pa se talentiranima koji zaslužuju priliku zatvara prostor, dok se drugome umjetno otvara put – pod izlikom da se „razvija talent“. A ako je netko zaista talentiran, ionako će kroz igru doći do izražaja.
U praksi, međutim, takvi „projekt-igrači“ vrlo često ne napreduju ni nakon godinu dana povlaštenog statusa, nego ostanu ispodprosječni. Cibona je godinama radila takve greške i sada više nema kostur seniorske ekipe. Roditelji pritom rade izvrstan marketing, uvjereni da njihova djeca imaju košarkašku budućnost, a na kraju se ta djeca izgube već na juniorskoj ili seniorskoj razini.
Dotad, međutim, izgubiš pola generacije stvarno talentiranih igrača – onih koji nisu imali „tatu“ da ih gura. Sve to se na kraju reflektira i na seniorsku košarku, a posljedično i na kvalitetu reprezentacije.
A coach is someone who can give correction without causing resentment.
