Rabljan je napisao/la:
Za one koji još uvijek čitaju moj post kao da sam nečiji odvjetnik – smirite živce. Ne branim nikoga, ne napadam nikoga, nego pokušavam gledati košarku kao sport, a ne kao sapunicu.
Sad, pitanje za sve genijalce koji u svemu vide zavjeru: gdje točno u košarkaškom svijetu prolazi granica između “dijete” i “odrasli igrač”? Jer oba igrača koja sam spomenuo, ako me osnovna matematika ne vara, imaju 18+. Dakle, punoljetni.
A dok se mi pitamo jesu li “još djeca”, u Europi već 2006. i 2007. godišta igraju startne petorke i to na ozbiljnim turnirima, kao na primjer EuroBasket 2025:
-
Miikka Muurinen (2007) – Finska
-
Tarik Hrelja (2006) – BiH
-
Mark Padjen (2006) – Slovenija
-
Mario Saint-Supéry (2006) – Španjolska
Kod nas? Najmlađi Hrvat u seniorskoj reprezentaciji bio je Hezonja s 19 godina na SP-u 2014. Mateo Drežnjak debitirao je tek sa 21 na kvalifikacijama za Eurobasket 2022. Možda je kod nas problem?
Pa pitam opet: kad ćemo u Hrvatskoj prestati glumiti da su ti momci “djeca”, a početi ih tretirati kao odrasle sportaše? Roditeljima će oni, naravno, uvijek ostati “njihova mala djeca” – ali sport nije vrtić, nego postane dio života i posao.
Vidi cijeli citat
Načeo si vrlo konkretnu i životnu temu, koja nadilazi pitanje (profesionalnog) sporta.
Povjerenje u mlade igrače nije u biti pretjerano različito od povjerenja u (vlastito) dijete.
Treba imati petlje i vjere pustiti (doslovno i figurativno) dijete u život, bez potrebe nadziranja i uplitanja u svaku poru života. Tada se netko može i ugodno iznenaditi i oduševiti kad vidi na djelu nešto autentično (djelo, riječ, misao) koje dođe od djeteta.
Tako je valjda i sa sportašima, treba ih poučiti, ispravljati putem, ali u nekom trenutku treba "pregrmiti", pustiti da igraju, uz pravo na grešku bez galame.
Naši treneri redom biraju "jeftine amere" prije negoli će ukazati povjerenje mladom igraču. Zašto je tako?
[uredio Jotojoto - 04. rujna 2025. u 15:55]
