Gabrić je iz Drniša (kao npr. Stojko Vranković) i nema nikakve veze sa Zadrom. Žižić iz Omiša. Lalić Makarska.

Što uopće znači "svoj" igrač? Je li to igrač rođen u istom gradu ili ga je klub prepoznao i na obostranu korist ga doveo radi igraćkog razvoja. Znate li uopće koliki od igrača beogradskih klubova dolaze iz Beograda i jesu li ti klubovi zbog toga manje beogradski?

Zašto bi Cibona trebala biti - ili uopće bilo koji klub - autohtoni klub igrača rođenih u sjedištu kluba? Da sada ne otvaram neke stare rasrpave o "dinarskom" arhetipu, ali je činjenica - pogledajte tko je osvojio olimpijsko srebro 1992. - da kontinent više naginje ka nogometu (visina tu doista nije od prevelikog značaja) te rukometu, za  razliku od Dalmacije i Hercegovine, odakle je došlo 90% košarkaša koji su nešto značili u povijesti hrvatske košarke.

Cibona iz 80-tih je imala braću Petrović (Šibenik), Cvijetičanina (rođen u Beogradu, a nisam upoznat sa rodoslovljem), Knegu (Dubrovnik), Nakića (Knin), Čuturu (Zagreb), barem od onih koji su nosili igru. Je li zbog toga imala manje "zagrebački štih"? Je li to spriječilo tisuće poklonika košarke da sredinom 80-tih pohode Dom sportova?
Mala smo zemlja, gledamo kako održati glavu iznad vode u uvjetima globalizacije i doista su najmanje što nam treba ovakvi pristupi gdje se gleda tko se gdje rodio...

P.s. Ovo o "otetom igraču" a očito se radilo o Šariću, doista nisam razumio. Je li ga netko doveo u Cibonu protivno njegovoj volji? Je li taj prijelaz bio odobren od FIBa-e? Je li plaćena odšteta? Je li "oteti" igrački profitirao od toga? Je li Cibona od toga profitirala (rezultatski)? Je li profitirala hrvatska košarka - koliki će klinci sutra upisati školu košarke u Ciboni, Cedeviti ili nekom trećem klubu jer su gledali ili će gledati Šarića kao predvodnika! Što bi od svega toga bilo daje: ostao u KK Zagrebu, igrao amatersku košarku do isteka ugovora ili što već.

Kakobi bilo lijepo kada bi neki mogli pogledati malo dalje od svojih uskih (klupskih?) gledišta.