Na početku sezone sam na ovom forumu napisao da recesija, ma koliko to blesavo zvučalo, može da unapredi i afirmiše košarku u Srbiji i Hrvatskoj.

Zbog deficita sa parama, klubovi nisu mogli da kupuju strance ili barem da kupe dobre strance, pa su, hteli ne hteli, morali da se oslone na domaće snage.

I mislim da je tu najviše profitirala Cibona, a sa njom i hrvatska košarka. Prvo, zato što za trenera ima Perasovića. Znajući ga iz igračkih dana, znam da se radi o čoveku sa izraženom radnom etikom. Dok je igrao, njega su trenirali najveći evropski treneri (Maljković u Jugoplastici, Ivković u reprezentaciji, itd) i sigurno da je usvojio dosta od te filozofije igre.

Drugo, Bogdanović, Radošević, Zubčić konačno su dobili veću minutažu i priliku da iskažu svoj talenat. Sa aspekta afirmacije hrvatske košarke, ono što je Cibona uradila ove sezone vredi više nego što je učinila unazad 8-9 godina.

Zašto? Zato što su za ranije uspehe Cibone bili zaslužni stranci dok su talentovani domaći košarkaši grejali klupu. Cibona je ove sezone sa domaćom postavom u Evropskoj ligi postigla isti uspeh kao i kada je igrala sa skupim stranim pojačanjima, i to je ogroman kapital.

Naravno, oslanjanje na domaće igrače mora da ostane dominantna politika klubova. Partizan je već dokazao da od takve strategije profitira ne samo klub već i, daleko više, nacionalna reprezentacija.