jedna slika koju je frend bas jucer podijelio na facebooku dobro opisuje danasnju "sportsku" kulturu u zagrebu.

dakle, nedjelja popodne, on se na igralistu kod gimke (zagrepcani ce znat di je to) igra sa svojom curicom na jednom od malonogometnih igralista. oko njih ni zive duse. prije 15-20 godina svih 6 kosarkaskih igralista i obadva nogometna igralista su nedjeljom popodne bila krcata, i da ih je bilo duplo toliko, opet bi sva bila puna.

mozda nije direktno vezano uz posjecenost ciboninih utakmica ali dobro opisuje stav mladih ljudi u zagrebu prema sportu opcenito. previse toga je dostupno jednim klikom misa ili daljinskog da bi se razmisljalo o nekakvom haklu 3 na 3 ili da bi se ne daj boze otislo pogledat nekakvu goricu (bez uvrede) u drazenov dom.

Zadnjih par godina se nekakva fizička aktivnost (iako ne radi fizičke aktivnosti same) vratila, ali u vidu trčanja i teretane. Neću sad o dubljim razlozima, jer sam već pisao čitave kolumne o tome, ali činjenica je da za sport nitko ne mari. Jasno mi je da je u današnje doba mentalni sklop došao do toga da svi brinu samo za sebe, a promjene na sebi ćeš najlakše vidit pumpanjem nekih utega i nabijanjem kilometara i kilometara trčeći, samo mi nije jasno zašto ljude ne privlači više sport pošto bi on trebao biti zabavan. To je u krajnjoj liniji zabavna igra. Svakako zabavnija od gledanja u ogledalo i naprezanja bicepsa i kvadricepsa.

Ovo je istina. Ok, što se tiče "teretane", imam dojam da su zapravo puno popularnija ona razna grupna vježbanja nego pojedinačno dizanje utega i vježbanje na spravama. Međutim, trčanje je doživjelo pravi "boom". Gdje god se okreneš, u bilo koje doba dana netko trči. Od raznih škola trčanja ne možeš hodati po nasipu i Maksimiru. Da ne govorim o utrkama. Svako malo je neka utrka, ali prijavljuje se toliko ljudi da moraš biti jako brz ako ne želiš ostati bez mjesta.

Ljudima je jednostavno zgodnije obuti tenisice i otići otrčati 10-ak kilometara ili odraditi vježbanje u teretani kad njemu odgovara nego dogovarati se sa drugim ljudima za neki momčadski sport. Međutim, to se odnosi na ljude koji imaju više od 25 godina. Što se tiče klinaca u školi, mislim da njih od igranja nogometa ili košarke ipak više odvlači internet.

Vezano za usporedbu posjećenosti PPD-a i Cibone.

To što PPD za gornji prsten u Areni dijeli ulaznice je nebitno iz razloga što rukomet danas, među običnim pukom, ima nemjerljivo veću reputaciju od košarke, bez obzira što je globalno doista goli kurac za košarku. No, sve kreće od uspjeha reprezentacije, a tu je rukomet 10 svjetlosnih godina ispred košarke, počevši od 1996. nadalje. I u onim godinama kad je repka bila u krizi, imali smo najjači Zagreb koji je igrao epska finala s Barcom.

Primjerice, da u idućih 10 godina rukometaši ne osvoje nijednu medalju, a Šarić i Hezonja odvedu Hrvatsku do 4-5 velikih medalja u istom razdoblju, onda bi vidjeli kako bi se to odrazilo na posjećenost.

Posebno u Zagrebu, koji je krcat malograđanskim šljamom željnog naslikavanja na "eventima", taj šljam je krcat konformistima kojima netko drugi nameće trendove, a oni se super osjećaju kad Andrea Andraši i Ribafish napišu da su rukometaši bogovi i da je bronca iz Poljske nevjerojatan doseg. Nažalost, takvi probisvijeti formiraju javno mnijenje u postotku daleko većem nego što mi mislimo.

Ti si se dotakao problema koji je mnogo širi od neuspjeha košarke (reprezentacije) i dotiče samu srž našeg društva danas.

Ključna riječ je "event". Da se kojim slučajem okupi neka ekipa na Trgu bana Jelačića i promovira Cibonu kao nešto "in", možemo očekivati da bi društvance koje drži do toga da bude viđeno, vjerojatno došlo na jednu utakmicu, ne zbog sadržaja (koji, ruku na srce trenutno nije takav da bi privukao nekog željnog dobrog provoda), nego "pakiranja".

Nešto slično je bilo u Areni na Eruobasketu, pa smo u prvim redovima vidjeli svu silu "javnih ličnosti" (istina i Rađu i Stojka npr.), umjesto da se pokušalo animirati navijačke skupine u Hrvatskoj (o čemu sam osobno pisao Drakšiću).

Danas su djeca lijena, razmažena svakojakim mogućnostima multimedije. Sa virtual reality neće trebati niti raditi ništa, samo nabiti naočale na glavu i "uživati". Nekada si imao crtić u 19,15 a sva zabava dotle je bila "bježi iz kuće i nabijaj loptu".

Trebalo bi osmisliti neke akcije, recimo "hakl sa cibonašima", da se ovih par mlađih/atraktivnijih "uprizore" na trgu,a pa da se to oglasi na radiju, novinama, itd., valjda bi bilo mladih koji bi se htjeli okušati sa nekim od cibonaša, ili 3 na 3, pa zvati haklerske skupine i od toga bi se dao napraviti fini spektakl. Da djeca osjete navalu adrenalina koju ne može "matchirati" umjetna stvarnost. Da ne govorimo da bi ministarstvo zdravlja/sporta trebalo osmisliti nekakve programe tjelesnog odgoja koji ne bi izgledali poput vježbe vojnika austro-ugarske vojske, nego to lijepo upakirati ne nešto kompetitivno s loptom.

To sve skupa iziskuje korjenite i sustavne promjene. Roditeljima bi bilo jednostavnije i lakše iznijeti trošak tenisica, dresa i lopte, nego kupnje najnovijeg smartphonea, tableta, igračkih (PC/konzola) dodataka, da ne govorimo o sve većem problemu pretilosti kod djece.

Bravo.

Odlican opis jedne Cibonine domace utakmice. U tom klubu na svim razinama puno toga ne valja.

Cedevita te marketinske stvari radi puno bolje.

Istina, jer Cedevita je okružena ljudima koji su marketinški profići.
Ipak, ne bih volio da Cibona krene tim istim putem. Ne treba sve postati "šareni artikl". Treba nešto malo drugačije, ne treba enbiejizirati publiku.

Ajoj, da. Mislim, nama je školski curriculum u svim područjima krajnje besmislen i neupotrebljiv u realnim situacijama, a tjelesni je školski primjer toga. Mislim, neke osnove se trebaju testirati u svakoj generaciji, ok, ali meni je 4 godine srednje i 8 godina osnovne tjelesni bio gimnastika i poligoni. Kao što Joto kaže - austro-ugarska vojna škola. A nije da sam išao u srednju i osnovnu davno, nemam još ni 30.

Jasno je da ti na tjelesnom nikad nećeš objektivno i realno ocijeniti učenika. Uostalom, kako i možeš? Po kom kriteriju ga ocjenjujesš? Kao nogometaša, rukometaša, košarkaša, lakog atletičara, teškog atletičara? Ja sam 10+ godina, do kraja juniorskog staža, trenirao vaterpolo. Razvijao sam snagu ruku i nogu, ali i nabio dosta mase kao vratar. Posljedično, ja nisam mogao držati tu masu u zgibu dovoljno da bih dobio 4 ili 5 na tjelesnom. Bolja polovica mi je 7-8 godina trenirala streljaštvo i full je uvježbala statičku izdržljivost i snagu, ali nikad nije mogla napraviti stoj na ručama na tjelesnom.

Uzevši sve to u obzir - glavni cilj bi onda bio razviti neki interes u djece na način da oni požele zadržati 'active lifestyle' i nakon što izađu iz škole. Mi smo morali preklinjati i kumiti i pregovarati da bi jednom na xy sati dobili loptu i 20-ak minuta na igralištu za nogomet ili basket. Sumnjam da ćeš ikoga zaludit za aktivnost preskakanjem kozlića ili zvijezdama na fkn letvi.

Ista stvar je primjenjiva i na sportske klubove gdje se sve radi po šabloni i nije prilagođeno trenutnim generacijama, individualnim igračima/djeci, širenju baze, učenju elemenata igre pravim redoslijedom. Mislim, znam po svom treniranju - većina trenera mi je funkcionirala tako da sam iste drillove i treninge imao kao izlazni junior i kao 'morčić' početnik. Nema toga da se u jednoj fazi igra više s loptom kako bi te navukli na sport, pa u idućoj uče osnove tehnike, u adolescenciji razvija snaga u pravilnim koracima itd. Ja sam s 10-11 godina plivao ruske drillove i tukao kilometre kao da treniram za maraton.

/rant

PS. Sorry na offtopicu