Dokle god će se igrati košarka, neće biti sramota izgubiti od Zadra. I desetak razlike je OK ako je kontekst OK, ali kad se El Clasico za siromašne igra na jednu loptu i za fenjer, onda je pitanje pobjednika pitanje tko će svoje probleme taj dan pomesti pod tepih, a kome će govna otići na ulicu. 

U tom mazohističkom El Clasicu, koji je zasluženo otišao na stranu Zadra, ima i simbolike i pravde. Utakmicu je presudio momak za kojega sportski direktor Cibone drži da je promašio sport, a ne da je budućnost košarke. S druge strane, dvije zadnje lopte za Cibonu promašio je momak kome je košarka sve samo ne budućnost.

Da se još jedanput vratim na komentare o upravi. Cibona nema upravu od slučaja Zubac, a tome je skoro dvije godine. U doba kolere, klubom upravljaju dva direktora od kojih nitko normalan ne može očekivati da vode trafiku, ni na način da jedan brine za novine a drugi za cigarete, jer i to bi sjebali. Klub ima predsjednika, što je zamišljeno kao neka počasna fikus pokus sjedi u ložu i ne talasaj uloga statiranja u ciboninom kukuruzu. Čovjek je vrhunski stručnjak za vid, ali još nije progledao ni uz pomoć Hermes optike. Ako drži do sebe il će pobjeći glavom bez obzira il će dvojac iz kioska ostat bez glava. Treće nema.

Mula i Subotić? Ne stane to u istu rečenicu. Klub mora imati svoje trenere koji obavljaju tri zadaće - stvaraju igrače, stvaraju stil igre i stvaraju nove trenere, kao zalog budućnosti kluba. Ovo zadnje svi zaboravljaju ili im to nikad nije došlo do glave. Damir Mulaomerović je trebao biti dugoročni projekt cibonine struke, a zapravo je poslužio telcima samo kao premosnica do - neš ti Subotića. Mula je još jedan primjer kako se ne treba raditi sa svojim ljudima, ali tako dugo dok su ovi iz kioska "cibonaši", Mula, ni bilo ko izvan šeme otraj-dotraj, tu nema što tražiti.

Rješenje? Doktor Bušić mora razmontirati kiosk i zatražiti stručnu pomoć. Nisu ljudi pizde da ti neće dat ruku spasa za Cibonu, samo otvori već jednom te oči i pogledaj dom svoj anđele.