Da se ne lažemo, Cibonaš se ne postaje rođenjem ili zato što si tamo od škole košarke, već onime što si dao i postigao za nju. Oni najbolji - Krešo, Knego, Nik, Aco, Ćutura, Ušić, Dražen, Danko ... zapravo svi osim Damira Pavličevića došli su u Cibonu, ali to je nebitno, bitno je kakav su ostavili trag. Rasprava na tu temu je bespredmetna. Cibona nikad nije i nikad neće biti kao nekadašnji Zadar, prije ove globalizacije, u smislu da ako osam igrača nije s poluotoka, a preostala dva iz Arbanasa, onda to nije Zadar. Tamo su i crnci morali govoriti dijalektom ko da su s Ugljana, da bi ih poštovali. Ako je došlo vrijeme za neki novi trend, da u Ciboni igraju klinci rođeni u zoni tramvaja, nema brige - odgovorni za sportsku i ostalu infrastrukturu će se pobrinuti da  ZET linije produži barem do Makarske, a okretište riješi u Čapljini. 

Kad smo već kod odlazaka i dolazaka, kruži priča da će Cibona u novu sezonu ući oslabljena za usluge sportskog direktora. Suza mi suzu goni, a instinkt  govori da će ka upražnjenoj stolici krenuti Nikša Prkačin. Trener bi mogao biti ... recimo Josip Sesar. Što reći nego - rodeo, odnosno jahanje Cibone, krave muzare bez glave i repa is still going on and on