Sportski direktor ne samo da više nije u Ciboni, već je na takav način spakirao putne torbe da sve ukazuje kako će još jedan stručnjak u najboljim godinama napustiti rodnu grudu, frustriran činjenicom da su mu za badava talent, znanje, poštenje i trud u zemlji kojom haraju nepismeni rođaci. Nakon ove deprimirajuće vijesti, demografe koji još nisu na aparatima pokupit će hitna, onima koji su već priključeni moglo bi se pozvat popa, brojčaniku u Zavodu za statistiku pregorit će svi osigurači, a žena u crvenom i muškarac u plavom, oboje uglavnom poznati po svojoj borbi s kilogramima, po tko zna koji put će se međusobno optužiti za još jedan nacionalni harakiri.
Nažalost, od svega ovoga, točno je jedino da u Zavodu pregaraju osigurači i da nitko nema ideju kako sastaviti žice ne bi li se brojčanik zavrtio unazad. Točno je i to da bezveznijeg sportskog direktora svijet nije vidio otkad je sporta, a to će reći – od antičkih dana. Nakon dvije godine upravljanja sportskim segmentom kluba, direktor na odlasku, sve i da zna pisati, nije imao svom nasljedniku ostaviti niti slova na listu papira o nekoj svojoj ideji Cibone. Suvišno je govoriti da taj nije imao blage veze o ičemu. Lišen ikakve ideje tumarao je hodnicima dvorane bez cilja, bez smisla i bez načina kako što ostvariti i usput lišio i nas zadnje nade i očekivanja, ali postoji nešto puno gore od toga i treba ponoviti tu groznu istinu – da nije otišao sam, nikom u klubu ne bi palo na kraj pameti da s tim likom nešto nije uredu, a kamoli da ga treba potjerali kao jednu od najvećih prevara koja se ikad zatekla pod tornjem, a nije da ih nije bilo.
