Igra Cibone kada je Skara na klupi i igra Cibone kada je Anzulovic na klupi... netrebaju me bannat sam cu se bannat... lijep pozdrav

Juniori su dali sve od sebe – i igrači, i treneri, i svi uključeni. Problem nastaje kada pola sezone imaš ekipu koja trenira u Boscu s jednim trenerom, a povremeno dolazi na juniorski trening s drugim trenerom. Od kada je Katanović došao u Cibonu, fokus mu je bio isključivo na seniorskoj ekipi, dok su kadeti i juniori ostali u drugom planu. Povlačili bi ga među mlađe uzraste samo kada bi Cibona igrala teške utakmice protiv jačih suparnika. Teško je mladom igraču, pogotovo u tim godinama, stalno se prebacivati između seniorskog i omladinskog pogona – tko je igrao košarku zna da su to dva različita svijeta, s potpuno različitim zahtjevima i obavezama.

Što se tiče Bubala i Petranovića – to su posebne priče. Bubalo je od početka bio roditeljski projekt. Ima visoki košarkaški IQ, ali njegova morfologija nije mu saveznik. Ima snažnu tjelesnu građu, što ga sve više usporava i ograničava mu brzinu i eksplozivnost. Tehnika šuta, nažalost, teško se može promijeniti – to je dug i mukotrpan proces. Prvi treneri učili su ga šutirati iz prsa, što u seniorskoj košarci više predstavlja nedostatak nego prednost.

Petranović je počeo napredovati tek nakon što je otišao iz Cibone u Bosco. Nažalost, tada klubu nije bilo prioritet razvijati igrača, već su se tražili brzi rezultati. Sada napreduje, i ako ne preskače faze u razvoju, može za nekoliko godina postati solidan igrač za našu Premijer ligu. No, teško da može više od toga – govor tijela mogao bi mu stvarati probleme kod određenih trenera u seniorskoj košarci.

Na kraju – Pavković. Otkako je došao iz Cedevite u Cibonu, s njim se nije radilo kvalitetno. Bio je cijenjen samo zbog visine i korišten kao pomoć drugima. Kada su shvatili da su pogriješili, počeli su ga slati na razne posudbe. Posljednja je bila u Zaboku, ali nije se snašao – više je grijao klupu nego igrao. U međuvremenu, seniorska ekipa nije imala nijednog centra koji bi mogao barem nekoliko minuta odmoriti glavne igrače.

Zaključno – kapa dolje juniorima, ali veliki minus za upravu kluba koja je još jednom pokazala koliko je nestručna i nesposobna voditi klub. Sve što se događa u omladinskom pogonu samo je preslika kaosa u seniorskoj ekipi.

Juniori su dali sve od sebe – i igrači, i treneri, i svi uključeni. Problem nastaje kada pola sezone imaš ekipu koja trenira u Boscu s jednim trenerom, a povremeno dolazi na juniorski trening s drugim trenerom. Od kada je Katanović došao u Cibonu, fokus mu je bio isključivo na seniorskoj ekipi, dok su kadeti i juniori ostali u drugom planu. Povlačili bi ga među mlađe uzraste samo kada bi Cibona igrala teške utakmice protiv jačih suparnika. Teško je mladom igraču, pogotovo u tim godinama, stalno se prebacivati između seniorskog i omladinskog pogona – tko je igrao košarku zna da su to dva različita svijeta, s potpuno različitim zahtjevima i obavezama.

Što se tiče Bubala i Petranovića – to su posebne priče. Bubalo je od početka bio roditeljski projekt. Ima visoki košarkaški IQ, ali njegova morfologija nije mu saveznik. Ima snažnu tjelesnu građu, što ga sve više usporava i ograničava mu brzinu i eksplozivnost. Tehnika šuta, nažalost, teško se može promijeniti – to je dug i mukotrpan proces. Prvi treneri učili su ga šutirati iz prsa, što u seniorskoj košarci više predstavlja nedostatak nego prednost.

Petranović je počeo napredovati tek nakon što je otišao iz Cibone u Bosco. Nažalost, tada klubu nije bilo prioritet razvijati igrača, već su se tražili brzi rezultati. Sada napreduje, i ako ne preskače faze u razvoju, može za nekoliko godina postati solidan igrač za našu Premijer ligu. No, teško da može više od toga – govor tijela mogao bi mu stvarati probleme kod određenih trenera u seniorskoj košarci.

Na kraju – Pavković. Otkako je došao iz Cedevite u Cibonu, s njim se nije radilo kvalitetno. Bio je cijenjen samo zbog visine i korišten kao pomoć drugima. Kada su shvatili da su pogriješili, počeli su ga slati na razne posudbe. Posljednja je bila u Zaboku, ali nije se snašao – više je grijao klupu nego igrao. U međuvremenu, seniorska ekipa nije imala nijednog centra koji bi mogao barem nekoliko minuta odmoriti glavne igrače.

Zaključno – kapa dolje juniorima, ali veliki minus za upravu kluba koja je još jednom pokazala koliko je nestručna i nesposobna voditi klub. Sve što se događa u omladinskom pogonu samo je preslika kaosa u seniorskoj ekipi.