Rabljan je napisao/la:
Je li stvarno Sesar problem?
Zbilja, svi ste se uhvatili trenera kao da je jedini kamen spoticanja. A gdje ste bili kad je trebalo pogledati pet godina unazad i analizirati što se tada događalo? Ah da, povratak u prošlost nije moguć – i svi smo se već složili da je pokojni Bandić godinama koristio i na kraju uništio Cibonu kako bi osigurao glasačku mašinu i još jedan mandat više.
Nakon njega, kao da je netko otvorio vrata lunaparka – dolazi ekipa koja s košarkom ima veze koliko i prosječni građanin s kvantnom fizikom. Klub – tj. Udruga građana – doslovno je prepušten u ruke onih koji nikad nisu vodili ništa osim možda kućnog budžeta (i to uz pomoć Excela, kad je radio).
A onda – mediji. Najednom se „slučajno“ otvara Pandorina kutija zvana Čavlović. Pod pritiskom „objektivnog“ novinarstva i institucija, čovjek mora odstupiti, iako ga je još jučer taj isti medijski aparat držao kao spasitelja. Dolaze novi ljudi – čudni likovi, politički reciklati, kao da se išlo skupljati kadrove po kantama za otpad stranaka.
Imali smo i financijskog direktora, i predsjednika kojeg su novine s puno entuzijazma opisale kao „marketing gurua“ – što god to značilo. Rezultat? Došli, obećali, maštali – i nestali. Ostavke kao na traci, i onda dolazi današnji „veliki direktor“, samouvjereno istaknuvši da ga je postavio investitor. Zvuči ozbiljno, zar ne? Gotovo hollywoodski.
Slijedi revolucija – promjena statuta, ulazak nepoznatih likova u Skupštinu kluba. Strana prezimena, lica koja nitko nikad nije vidio, a internetske pretrage pokazuju tragove propalih investicija, sumnjivih kripto-projekata i još sumnjivijih obećanja. I da, baš kao što ih dijeli sadašnji direktor. Krug je zatvoren.
Klub dobiva predsjednika – stranog državljanina kojeg doslovno nitko nije vidio, a još manje čuo. Komunikacija? Ako se to može tako nazvati, dolazi rijetko i uvijek s istim porukama bez sadržaja. Dodamo li tome navodno ulaganje (pardon, posudbu) od „manje od 2 milijuna eura“, čija se točna brojka ni danas ne zna, ni tko je dao novac, ni po kojoj kamati – eto, imamo savršenu definiciju netransparentnosti. A da, to je ipak samo Udruga građana, pa bismo očekivali barem trunku otvorenosti. Ali ne – sve je „poslovna tajna“. Jer zaboga, Udruga = dioničko društvo?
Danas, nakon tri godine ove upravljačke bajke, Cibona je dotaknula dno. Ispadanje iz ABA lige, koju smo, da ne zaboravimo, osnovali. Omladinski pogon? Sveden na dvije kategorije, treninzi u uvjetima koji zaslužuju tihu minutu, ne spominjanje. Danas igrač dolazi u Cibonu da bi otišao negdje drugdje, a ne kao vrhunac karijere. Ukratko – dno dna.
A sad malo o vrhu te piramide (koja više sliči na trapez bez baze): jedan nikad nije imao veze s košarkom, ali se očekivalo da zna nešto o vođenju jer je bio u HEP-u. Nažalost, očekivanja su – bila pogrešna. Drugi je bivši igrač, koji se nakon karijere bavio svime osim – košarkom. I upravo ta dva lika danas „drže konce“, dok se skrivaju iza floskule da "odlučuju skupštinari".
E sad, objasnite vi meni – kako točno stranac, koji nikad nije kročio u Hrvatsku, a kamoli imao išta s košarkom, odlučujeo ičemu?
U konačnici – sve ovo je jedna velika, žalosna blamaža i besramno ponižavanje nečeg svetog – imena Cibone.
I da ne budemo naivni – ova dva gospodina neće otići sami. Neće otići čak ni po cijenu gašenja kluba. Ako treba, gurnut će ga još dublje, do razine ispod dna – ali oni iz svojih fotelja ne izlaze. Jer znaju – gdje ima tame, ima i moći.
Postoji samo jedno objašnjenje za sve ovo sto se događa zadnjih 3-4 godine, dok se mi mislimo kako neki Brian Lu može biti predsjednik Cibone, jedna stara izreka opisuje točno to:
U Hrvatskoj se nije pronašao nitko tko je bio spreman dati milion eura, onda se našao neki Tajvanac s grupom Indijaca i dali su 2 i zbog toga se dogodilo sve ovo sto se dogodilo. Sve je krenulo s onom sezonom kad Cibona nije dobila nikakav novac od grada i tad je bio cilj dovesti bilo kakav kapital u klub, pa makar i s Tajvana i Indije. A to je završilo ovako. Dakle onaj tko ima novac, taj ima moc
