Ispada da su i igrači i trener bili – zamislite – natjerani da potpišu ugovore. Kao da nisu znali u kakvom je financijskom čudu Cibona. Jednu, pa hajde i dvije godine, mogli su vjerovati Šeriću i njegovim bajkama da će se situacija riješiti. Ali treću godinu? Tu već treba vjerovati u jednoroge i Djedove Božićnjake da ne vidiš kako uprava jedino zna – tražiti novac. Prihoda nigdje, samo vječna potraga za spasiocima.
Kao što svi ovdje već neko vrijeme govorimo – Šerić je sve, samo ne sposoban voditi klub. Ali on, naravno, misli da zna. A to je već ozbiljna opasnost. Kad na televiziji izjavi da klub "stoji dobro", a dug je skočio s 4,5 na preko 6,8 milijuna eura – to je kao da dijete umazano od glave do pete tvrdi mami da nije ono pojelo sladoled. Samo slijepi i krajnje naivni još uvijek u to vjeruju.
Nažalost, jedino pravne institucije mogu maknuti Šerića iz Cibone. Sve drugo su samo puste riječi. On sustavno uništava klub, atom po atom, i još se sam uvjerava da ide na bolje.
Igrači koji su ostali i usput si povećali plaće – učinili su to svjesno, za vlastitu korist. A uprava Cibone – konkretno Tomislav Šerić i Igor Lukačić – ostala Uprava je kao iz crtića: svi znaju da su tu, ali nitko ih nije vidio ni čuo. Oni su jedini i isključivi krivci za ovo rasulo.
Imali su tri godine da nešto pokrenu. Tri! I sad kad nisu uspjeli, krivnju traže svuda osim u ogledalu. Cibona će, naravno, ostati vječna u Zagrebu. Ali ta dvojica – ostat će upamćeni kao uprava koja je nakon 20 godina – i to kao osnivač ABA lige – iz iste ispala. Tužno i sramotno. Ali, da bi osjećali sram, prvo moraš znati što je to.
A coach is someone who can give correction without causing resentment.