Moramo gledati pozitivno – kroz ružičaste naočale – današnju situaciju u klubu.
Imamo novog trenera – čovjeka s imenom i prezimenom, zamislite to!
Imamo i starog sportskog direktora koji je bio dobar… u ona zlatna vremena kad je ime Cibona još nešto značilo. Kad se igralo i ABA ligu i domaće prvenstvo, a spasonosno ostajanje u ABA ligi redovito je dolazilo barem tri-četiri kola prije kraja sezone. U prvenstvu smo uvijek nekako dogurali do polufinala, ako ne i više.
Danas? Danas imamo sasvim drugačiju sliku.
Pali smo u ABA2 ligu. Postali smo, nažalost, “neželjena ekipa” – i to ne zato što smo preopasni za protivnike, već zato što smo kronično neredoviti u isplati plaća. Imamo direktora koji jedan dan tvrdi jedno, a već sutradan sve to elegantno pobija vlastitim djelima. Dosljednost na razini!
Ali – uvijek taj ali – krećemo u još jednu sezonu slaganja ekipe. Treću godinu zaredom, da budemo precizni.
Trener je izjavio, ako ste ga pažljivo slušali, da ako ne pronađu kvalitetu, ići će na – kemiju ekipe. Zvuči kao dobar plan, osobito kad fali novca. Jer znamo svi da je dobru kemiju najlakše postići kad nitko nije plaćen.
To što su možda podmirili dugove iz prošle sezone, samo je znak da se ekipa slaže na – obećanja. Nadaju se, kažu, da će Grad nastaviti s uplatama prema programu. Kojem točno programu, nije jasno – vjerojatno onom o preživljavanju.
Bez ABA lige i s pola omladinskog pogona, programi razvoja sportaša i sve ostale nekadašnje prednosti Cibone – polako nestaju. Svake godine sve manje i manje. I još manje.
Čekamo početak sezone s puno optimizma – jer, nada zadnja umire.
Iskreno, teško mi je vjerovati u čuda pod ovom upravom.
Ali možda je baš ova sezona trenutak kad netko iznutra kaže: “DOSTA NAM JE OVE UPRAVE.”
Do tada – nadajmo se. Sanjajmo. Jer, srećom, to još uvijek nije zabranjeno.
A realnost neka nas ne probudi pregrubo.
A coach is someone who can give correction without causing resentment.
