Pitam se... je li problem (ne samo u Ciboni, nego i u nekim drugim hrvatskim klubovima) zapravo u cinjenici da u maloj zemlji kao sto je Hrvatska, pa tako npr. i u njezinom najvecem gradu Zagrebu (koji je zapravo malen), igraci koji makar malo isplivaju na povrsini postaju zvijezde. Rijetki su oni koji se tome uspijevaju oduprijeti (cini mi se da je tu mali Ukic uspjesan), i raditi na tome da svoj lako dobiveni status opravdaju.

Moramo biti svjesni cinjenice da ni igracima nije lako (konkretno npr. Ciboni nakon poraza u Trnskom). Hocu reci, da se zasigurno i svi oni grizu. Nitko me ne moze uvjeriti da se profesionalni sportas ne grize nakon poraza. U suprotnom ne bi ni bio profesionalni sportas. No, pitanje je grizu li se dovoljno dugo i intenzivno da stvar promijene.

I jos nesto... sjetite se intervjua s Repesom par dana prije odlaska... 'kako da radim kad su mi igraci nezadovoljni?'