jebena je nepravda da nema više dekija milojevića. gromada od lika, a košarci je podario čuda neviđena. 
predodređen i za nba glavnog trenera te izbornika srbije ili trenera contendera u euroligi.

tekst koji sam napisao nekoliko dana-večeri prije šokantnog infarkta i smrti pa ga prilagođavao, nije ugledao svjetlo dana u medijima iako sam slao pa evo omaž Dekiju na ovom mjestu, više je tekst o Megi i Miškovom projektu;


Košarkaška karta Mega svijeta


Bliža i nešto dalja povijest bivše države u prošlom stoljeću veoma je krvava, mračna, bolna, a i naravno različito tumačena, no sport uobičajeno iskače iz regula subjektivizma i piše mjerljive, činjenične, nepromjenjive stranice. Jugoslavija je ostala u nazivu sve do 2003. kada je kratko zaživjela Srbija i Crna Gora i upravo 2003. jedan od najpoznatijih navijačkih sukoba u sportskoj povijesti dogodio se u Kranju, u Sloveniji, u finalu vaterpolskog europskog prvenstva između SiCG te Hrvatske u kojemu je u produžetku SiCG osvojila zlato, a Hrvatska srebro. Sjeme razdora žestoko je ostalo ukorijenjeno i dan danas nije iščeznulo, nevjerojatan propust uradili su organi (ne)reda taj sunčani dan, no veća tragedija nije se dogodila.



Vjerojatno zadnji čin i pothvat na globalnoj sceni pod imenom Jugoslavija dogodio se 2002. na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u SAD kada je reprezentacija pod vodstvom sadašnjeg izbornika Srbije, Svetislava Pešića, osvojila zlato srušivši domaćina SAD u četvrtfinalu, Novi Zeland u polufinalu te sjajnu Argentinu u produžetku kontroverznog finala. Pešić je 21 godinu kasnije bio blizu da donese novo, europsko zlato u prebogatu košarkašku povijest Srbije, a i EX YU republika, zadovoljio se srebrom, a predvodit će Jokića, Micića i društvo i u Parizu ove godine, na Olimpijskim Igrama čiji košarkaški turnir po svim najavama će biti najkvalitetniji u povijesti igre.



Koja je ostavština SFRJ kao republike, kako je bilo živjeti u većem dijelu 20. stoljeća, završnog u drugom tisućljeću po ljudskom kalendaru povijesti koji koristi veći dio Zemlje, koliki utjecaj mentalitet te navike iz doba socijalizma i komunizma uvažavamo, odbacujemo, primjenjujemo? (Pod)svjesno otvorena su pitanja, a konsenzusa nema, složiti se ne mogu međusobno povjesničari ni svjedoci vremena, vjerojatno u potpunosti ni bivši članovi Partije, jugonostalgičari kao ni svi oni koji zaziru od svakog spominjanja iste toliko desetljeća od njenog raspada.
Ono pak na što je prilično lako stići do zajedničkog nazivnika su loše strane i benefiti tadašnjeg sistema kao i općenito osjećaj kvalitete i stila života u tadašnje doba koje mnogi nazivaju zlatnim dobom života u brojnim sferama, dobu kad je "Bog hodao po Zemlji" nevezano uz ustroj nacije.
Idealan spoj umjerenog tehnološkog napretka, mirnodobska situacija unatoč psihozi Hladnog rata najvećih svjetskih sila donijela je ljudsko stanje uma prilične svježine, slobode što se očitovalo i u glazbi, sportu, kinematografiji, osamdesete slove za ponajljepšu dekadu čovječanstva, no bilo je kratkog daha, uživanje je veoma brzo zamijenila ljuta borba na život i smrt, nove povijesne crtice netrpeljivosti koje su možda i umjetno bile potisnute diktaturom.

Razišli su se svojim putem, unutar svojih granica, narodi Jugoslavenski mada postoji nemala mogućnost da kroz dogledno razdoblje ponovno budu pod istom, Europskom kapom. Ipak, manje više kod svih ostali su zajednički problemi, uzročnici, žalopojke, a netko je uspješno prenio karakteristike i način djelovanja te doradio, modernizirao, a netko je pokušao nasilno i preko noći odbaciti čitav koncept pa i gro aktera što se u pravili ispostavi velikom pogreškom. E, takav je slučaj i s košarkom.

Mnogi će reći kako je pogibija Dražena Petrovića ujedno označila i smrt hrvatske košarke, nažalost po mnogočemu su u pravu makar iz njih progovarala autoironija i/ili nostalgija. Ipak, kršćani vjeruju u Ukrsnuće, a razloga za optimizam po ovom pitanju ne manjka, otom potom.



Jugoslavija je realno podbacila kolektivno u sportu budući da su tadašnja infrastruktura, brojnost, podražaj međusobnih borbi i nadmetanja u domaćim sportskim natjecanjima uz poslovičnu darovitost, sportsku genetiku, po svoj logici trebali priskrbiti žetve medalja i pokoravanja individualnog, klupskog i reprezentativnog sporta, loptačkog, bazičnog i inog. Kao glavni razlog zašto se to nije dogodilo i zašto se u ključnim momentima i dvobojima dogodio podbačaj, spominje se nedostatak nacionalnog kulta iako taj aspekt je odbačen u pitanju individualnih sportova.

YU košarkaška liga slovila je za najbolju nakon NBA, jaču i od Eurolige, apsolutno postoje brojni argumenti u korist toj tezi i ukoliko u nečemu Jugoslavenska reprezentacija i klubovi na međunarodnoj sceni nisu bili underachiever, riječ je o košarci. Slavni dani Zvezde, Partizana, Bosne, Olimpije, Zadra, Cibone i ostalih sa završnim pečatom najbolje FIBA košarkaške momčadi 20.stoljeća, KK Splita, odnosno tadašnje Jugoplastike/POP 84, uz razna priznanja i reprezentativne bitke sa Sovjetima i koledž sastavima Amerikanaca u kojima su Amer i Rus često bivali gubitnik u odnosu na Jugoslaviju, nešto moguće isključivo u sportu.

Zasigurno ne postoji sfera ljudskog djelovanja u kojemu su osobe, na stotine njih s ovih prostora utjecale i stvarale trendove, u konačnici i rušili rekorde te zavrijedili masovno divljenje čitavog svijeta, kao što je riječ o košarci. Da krenemo nabrajati kultne igrače, trenere, suce, a po novome i menadžere/agente, analitičare, skaute i sve vezano uz košarku pa i basket/hakl 3x3, stali bi vjerojatno na troznamenkastoj brojci i pritom brojne zaslužne izostavili. Tradicija koja traje od košarkaških(mada realno i svih ostalih loptačkih sportova, kao i većini koji su prisutni)začetaka, a vjerojatno će trajati dok sporta bude.
I ono što je indikativno, žešća rivalstva koja su prerasla u neskriven antagonizam postojali su i postoje između nacionalnih suparnika u Srbiji, Hrvatskoj ili BiH nego što su npr. Partizan-Jugoplastika, Zvezda-Cibona ili Bosna-Zadar u međusobnim nadmetanjima, odnosno njihovi navijači osjećali.

Raspadom YU Lige došlo je do disperzije i Srbija se uvjerljivo najbolje snašla, a što je najbolje po njih, ostaju i službeni nasljednici svih Jugoslavenskih titula, ne samo u dobu kad su bili prevladavajući zajedno s Crnogorcima i Kosovarima već i u razdoblju od 1945. do 1990. kada su poglavito Hrvati, a i Slovenci, Makedonci, BiH sportaši itekako sudjelovali u brojnim majstorskim pohodima koji su donosili vrhunske rezultate, no to je sporedna tema.

Srbija je tu i tamo prolazila kroz turbulenncije, sušna i krizna razdoblja kako muške, tako i ženske reprezentacije, kao i na klupskoj sceni koju naravno predvode Crvena Zvezda i Partizan,no svaki put oporavi se i ranije no što sami predviđaju, dapače, često si proriču ponor koji im se dogodio u nogometu ili koji se dogodio Hrvatskoj košarci.Zvezda i Partizan su Beogradski gradski rivali koji su i u svojstvu sportskih društava, no kolikog to rivalstvo poticalo na razvoj sportske kulture i djeca se rado odlučuju priključiti jednoj ili drugoj strani bilo kao sportski akteri ili fanovi, mržnja je prerasla sve prihvatljive okvire, ne pomaže ni upliv visoke politike koja se ponaša i javno hvali kako javnim novcem spašava kad nastane financijska gungula i uzdiže jedne i druge onda kad odluči pogurati europske projekte istih kao što se simultano sada događa u košarkaškoj EL koja pršti od kvalitete i konkurentnosti u svakom smislu te zahtijeva jake proračune i uprava(čiji je direktor postao Dejan Bodiroga, rođeni Zrenjanin porijeklom iz Zadarskog kraja, a u KK Zadar je nastupao baš pred i za vrijeme rata između Srbije/Jugoslavije i Hrvatske, ponajbolji košarkaš koji se nije okušao u NBA) EL žmiri na određene nepravilnosti pošto donose posebno rivalstvo i redovno pune Arenu od 20 tisuća mjesta što nema nitko u Europi, a naravno da Srbija zaslužuje 1 ili 2 stalna predstavnika u najkvalitetnijem europskom natjecanju.

Nema smisla nabrajati ni Srpske funkcionere, elitne FIBA/EL suce, trenere(primjerice, jedina dva strana trenera u povijesti NBA su Srbi koji su dugogodišnji koordinatori i članovi stručnih stožera tamošnjih franšiza, a vrlo skoro će i treći dobiti prigodu)ili košarkaše, čak ukoliko računamo isključivo ove 24 godine 21. stoljeća, od trenutka kada je stiglo do velikih promjena u europskoj košarci, sukobu FIBA/Euroliga koji još uvijek nije riješen- Činjenica je da jedino Španjolci i Španjolska može parirati Srbiji po broju klasnih igrača, trenera i reprezentativnom kontinuitetu iako treba reći da Srpski klubovi nemaju međunarodne uspjehe još od 1992. a u međuvremenu se jasno promijenilo koješta, konkurencija se uvećala, a parirati nizu najboljih i najbogatijih postalo je sve teže s obzirom na odljev u ranim danima kod najkvalitetnijih domaćih igrača.






KROJENJE ULOGA U REGIONALNIM UREDIMA

2001./2002. pokrenuta je, drugačije rečeno, obnovljena regionalna liga koja je mijenjala nazive po sponzorskim načelima, trenutno je riječ o ABA , odnosno Jadranskoj(Adriatic) košarkaškoj ligi. Važno je istaknuti da je nastala kao privatna liga kompanije Sidro iz Slovenije, a od 2015. ABA Liga JTD, Zagrebačka tvrtka za organizaciju sportskih događaja preuzela je istu koja je pod paskom ECA-e, odnosno Eurolige, udruženja najboljih klubova Europe koji su suvlasnici natjecanja, a po sličnom modelu funkcionira i ABA Liga. Klubovi su dioničari i sami na skupštinama donose ključne odluke, u cilju opće zaštite integriteta natjecanja. Svake sezone mijenja se predsjednik lige, uobičajeno predsjednik/direktor kluba obnaša tu manje više protokolarnu funkciju, no zato generalni menadžer, sportski direktor, disciplinski sudac, tajnici i komisioneri za suđenje su itekako bitne pozicije na kojima su najviše vremena provodili Hrvatski predstavnici.

Stalno se protežu teorije urote, optužbe na račun suđenja, prijetnje o istupanjima nacionalnih saveza(mada oni nemaju pravo glasa i klubovi sami odlučuju da li žele biti dijelom regionane lige i da li i na koji način žele zastupati svoje stavove i prava) i teško je opovrgnuti nepravilnosti i sumnjive rabote u nekim slučajevima, a posebice kad je riječ o tzv. filijalama.
U Turskoj je poznat slučaj sjedinjena Fenera i Ulkera kada je turski velikan upao u katastrofalnu, gotovo bezizlaznu situaciju pa je nastalo spajanje istih i vrlo brzo se Fenerbahce uzdigao na razinu na kojoj nije bio nikada ranije. Nebojša Čović, predsjednik Zvezde, vrstan je retoričar, neosporan je funkcioner koji je u kontinutitetu pozicionirao Crvenu Zvezdu kao najveću snagu sadašnje ABA Lige i manje više stalnog sudionika Eurolige. Ipak, osim osebujnog karaktera te raznih optužbi na račun utjecaja na suce uglavnom iz redova Partizana te Budućnosti dok je Crnogorski predstavnik nekoliko godina bio ljuti protivnik Zvezdi u završnici Jadranske Lige, vjerojatno najveća kontroverza odnos je Zvezda-FMP, odnosno veoma sumnjiva situacija kada se klubovi nisu spojili/fuzionirali poput Fenerbahcea i Ulkera već je Zvezda FMP-u dala igrački kadar te IME kluba, a onda je potrebna novčana sredstva za oporavak kluba stigao iz kontra smjera, dok je Čović od predsjednika FMP postao predsjednik Zvezde, odnosno bivšeg FMP.

Nešto slično dogodilo se kada je Emil Tedechi, vlasnik Atlantic grupe, raspustio Cedevitu u Zagrebu te postao glavni sponzor Olimpije koja je postala pravni sljedbenik Cedevite ZG te ostala u ABA Ligi iako je trebala ispasti, a ujedno i zadržala vlastitu povijest, tako da ima duplu povijest, istovremeno je dakle igrala sama protiv sebe dok je postojala zagrebaćka Cedevita. Upss , pa zagrebačka Cedevita je nakon tog osnovana, tj. opet je došlo do kupovine prava jednog lokalnog kluba kako je i Cedevita nastala od Botineca, tako i Cedevita Junior kao ZG podružnica Tedeschijeve Ljubljanske Cedevita Olimpije, funkcionira po uzoru na prvi takav model u regiji, KK Mega.

Nije dovoljno? Crna Gora ima konje(ne one Somborske od Nikole Jokića) za utrku. Studentski Centar javno je predstavljen kao pilot projekt, klub partner Budućnosti, koriste istu dvoranu, igraju ista natjecanja, no "Studenti" pobjeđuju Budućnost za razliku od FMP(EX Zvezda)kojoj je Zvezda(EX FMP)nepremostiva prepreka.

Ipak, evo više od 2 desetljeća tzv- Jadranska liga i dalje postoji, štoviše, doima se da su sve strane prilično zadovoljne čemu svjedoči i ABA2 te sve više sredina s izraženim ambicijama. Nakon epizode Maccabija, sada je Dubai glavni novi projekt europske košarke, a poveznica je izgleda ponovno Nikola Vujčić, a organizacija i financije ABA Lige i Eurolige naposljetku s uplivom Dubaija po svemu sudeći donijet će lakšu opstojnost svima te će tako opći interes opet prevladati sumnjive moralne i ine dileme.









VOZI MIŠKO I KOŠARKAŠKA MEKHA, VIZURA MEGA

Prezime Ražnatović sa sobom donosi razne konotacije. Vjerojatno najpoznatiji bračni par od nastanjenja ovih prostora, estradna pjevačica i predsjednik FK Obilić koji je 1998. postao nogometni prvak Srbije, Svetlana poznatija kao Ceca te Željko nadimka Arkan koji si je nadjenuo u europskim uličnim pohodima u mladosti, žarili su i palili u svim medijima, a iako je "Ceca" postala udovica u siječnju 2000.godine kada je "Arkan" ubijen u beogradskom hotelu, pune 24 godine kasnije, njen muž- bivši kriminalac, agent državnih službi te istaknuti sudionik rata u Hrvatskoj i BiH, ne prestaje se spominjati na raznim medijskim platformima od svjedoka vremena.

U svjetskim košarkaškim krugovima proteklih 10-ak godina nezaobilazno je prezime Ražnatović koje s ponosom nosi daljnji rođak Željka Ražnatovića, Miodrag Ražnatović, popularni Miško, koji se ne libi javno pohvalnim riječima govoriti o članovima njegove uže obitelji, a svojevremeno je održavao vlastiti All Star košarkaške agencije Beobasket, glavne gošće bile su Svetlana Ražnatović i njena kćerka Anastasija.

Beobasket agencija zastupa(la) je plejadu veličanstvenih košarkaša, među kojima vrijedi izdvojiti Grčkog velemajstora Spanoulisa, češkog asa Veselog, kog je Partizan etablirao ka NBA, zatim Nikola Peković, nekoć najsnažniji NBA košarkaš, Pero Antić, Mirza Teletović, mnogo Amerikanaca, a od aktivnih: Džanan Musa, Dario Šarić, Goga Bitadze, Cedi Osman, Boban Marjanović te naravno Vasilije Micić i Nikola Jokić.

Miško je rođen 1966. u Kruševcu, a bivši je košarkaš Ulcinja, Radničkog, matičnog Napretka, FMP, Banjice, a usporedno s igranjem i treniranjem se obrazovao te je 1988. diplomirao pravo, što je bila osnova za buduće zanimanje sportskog pravnika što mu je bio hobi i puno ranije nego je službeno uđao u biznis tako da je rado pomagao suigračima u pregovorima i sindikalnim pravima.

Uvijek je postojala fama oko posla sportskih menadžera, pratio ih zao glas "mutikaša", "prodavača magle" i legalnih lopova i robovlasnika, no reputacija istih se dobrano promijenila, a teško je poreći dobar dio zasluga Mišku Ražnatoviću. Nakon što je dospio u žižu javnosti u ovoj regiji, a i Europi, jako se uvećao broj agenata i specijaliziranih agencija što je u apsolutnom interesu svih profesionalnih košarkaša, mnogim talentiranim sportašima loš odabir i timing upropastio je ili dobrano limitirao karijere. Slično se događa i u nogometu koji je posebno intrigantan i profitabilan piramidalno i značaj agenata je u jednom trenutku postao nepodnošljivo jak da su u FIFA-i morali promijeniti regulative.

Ipak, agencija Beobasket nedodirljiva je u Europi godinama po kvantiteti i kvaliteti igrača i trenera koje zastupa ova agencija koju tvore brojni suradnici diljem Europe, a u suradnji s Excel Sports Management jako visoko kotira i u NBA.

Sve nabrojano bilo bi dovoljno tek za sporadične čestitke i spomen jer naravno da su uvjerljivo glavni akteri sami sportaši i treneri, no kad ste ujedno agent ponajboljih sportaša i trenera Europe i Svijeta, kao i osnivač i vlasnik jako važnog kluba na košarkaškoj mapi Srbije, regije i Svijeta, e onda stvari poprimaju posebnu dimenziju i tako Miško Ražnatović od košarkaške javnosti počesto i pretjerano dobija na značaju po pitanju lobiranja i raznih zavrzlama, a sukob interesa je sklizak teren, klizaviji od košarkaškog parketa pod otvorenim krovom koji prokišnjava. Sukobi sa Željkom Obradovićem, najtrofejnijim europskim strategom svih vremena, aktualnim trenerom Partizana, datiraju iz 2010. kada je Vassilis Spanoulis prešao iz Panathinaikosa u mrskog rivala, pirejski Olympiakos. U međuvremenu je odnos donekle izglađen, no proteklog ljeta Izraelski razigravač Yam Madar, prošle godine izabran za nadolazeću euroligašku zvijezdu, izigrao je sklopljeni ugovor s Crno Belima te prihvatio lukrativnu ponudu Fenerbahcea kog je tad vodio Dimitrios Itoudis, suradnik popularnom Žocu u Panathinaikosu, kada su postali i kumovi. Obradović se osjetio ponovno izdan od strane Ražnatovića, a zasigurno je pokvaren odnos s Itoudisom, trenerom koji je vodeći CSKA Moskvu bio najveći rival dok je Obradović bio u Feneru. Dimitrios je osamdesetih godina prošlog stoljeća stigao na studij u Zagreb, zaluđen košarkom i Draženom Petrovićem, u međuvremenu zanat pekao kod pokojne legende KK Zagreb, Pepsija Božića.

Odnos Ražnatović- KK Partizana završio je na arbitraži i Crno Beli više ne surađuju s Beobasketom, a kod vojske Grobara, odnosno goleme populacije navijača Partizana, gospodin Ražnatović postao je persona non grata. U slučaju da ne postoji KK Mega, makar ne u ligama i kupovima(podsjećamo, Mega je svojedobno otkinula kup Radivoja Koraća, odnosno nacionalni kup kada su svladali Partizan što su propustili uraditi i nekoliko godina ranije Zvezdi u finalu, tom prilikom završni pokušaj Jokića nije prošao kroz obruč), odnosno da Miško Ražnatović nije alpha i omega tog kluba koji se natječe i protiv Crno Belih, sukob možda ne bi bio toliko izražen, a zajednička tragedija trebala bi ipak načiniti da se izgladi situacija, onaj koji ih spaja to bi najviše htio.

Uvjerljivo najveći klupski uspjeh je plasman u finale ABA Lige u istoj toj sezoni 2015/16 kada je osvojen Kup, Zvezda je bila preiskusna i kvalitetna, no svakako su svi s divljenjem ispratili taj pothvat izuzetno mlade škvadre pod vodstvom Dejana Milojevića.


KK Mega sudjelovala je u FIBA Ligi prvaka u sezoni 2016/17, predstavila se u nelošem svjetlu, sigurno je viši plasman od uobičajenog na draftu kod pojedinih Meginih igrača bio posljedica i jakih izdanja u tom snažnom natjecanju, marketinški privlačnom, no zaključak trusta mozgova s naglaskom na Ražnatovića i Milojevića zaključio je da manjak individualnih i ekipnih treninga donosi više štete u pogledu maksimalnog tesanja glavnih uzdanica da budu spremni za NBA izazove pa su odlučili nadalje ne nastupati u Europskim natjecanjima iako su po plasmanu, a i na osnovu pozivnice mogli bez problema ostvariti to pravo.



Klub je osnovan 1998. pod nazivom Avala Ada, a 2004. grupacija BEOBASKET ulazi u klup kao strateški partner. Automatski rastu ciljevi, a odmah pristižu i jako talentirani mladići poput Marka Kešelja i Branislava Ratkovice, a na posudbu i Crnogorski "teškaš"; Nikola Peković. Pred sezonu 2005/2006 klub se preimenuje u KK Mega Basket, a potom i Mega Ishrana(pekarnica iz Smedereva). Klub neprestano mijenja nazive u dodatku: Mega Aqua Monta, Mega Hypo Leasing, Mega Vizura, Mega Leks, Mega Bemax, Mega Soccer bet, Mega Mozzart, Mega Mis, a mijenja i kadar, iz mlađeg u mlađe, no sustav, ciljevi i egzekucija ostaju identični, s nevjerojatnom produkcijom igrača, a istovremeno bez opasnosti od borbe za ostanak dok je klub bio idealan poligon za revitalizaciju mnogih karijere.

Mega je bivala domaćin u Beogradu, Sremskoj Mitrovici, Kruševcu, Smederevu, sve s ciljem prepoznatljivosti i popularizacije kluba i košarke u kvartovima u metropoli, odnosno gradovima van Beograda u kojima je to Mega mastermind zamislio da je potrebno, a KK Mega je prepoznatljiva i po dizajnu/boji dresa, ružičasta, nevina.
Dovoljan prikaz kakav imidž je postigao ovaj klub su stalni dvoboji s jako uglednim NCAA momčadima od čega posebno valja izdvojiti premijerne okršaje na Bahamima između Kentuckya i Mege te u Španjolskoj Michigan-Mega, u ljeto 2018.godine.

Mega je postala ultimativni primjer za razvoj i to su uvidjeli u SAD pa su G League Ignite, Overtime Elite recentno postali projekti takvog tipa u kojima se kali veliki broj potentnih igrača pomno skautiranih širom svijeta, a gotovo isključivi cilj je "štancanje" NBA zvijezda. Dokazano fantastična formula za NBA je različitost, onda kad se liga otvorila strancima, primarno Europljanima, stiglo je do ekspanzije individualne kvalitete, toliko da je ugrožena pa i zasjenjena domaća vrijednost koja je uvijek bila i ostat će brojna i moćna, no posljednih 4-5 godina MVP nagrade, u kategoriji skoka itd. Amerikanci nemaju druge nego priznati da njihovi više nisu nedodirljivi, dapače, iz godine u godine glavna individualna priznanja odlaze u ruke Jokiću, Dončiću, zatim Giannisu, Gobertu itd. a pošto su shvatili da je vrag odnio šalu, lobi reprezentacije je započeo s privlačenjem u svoje redove tako da su se izborili za Embiida kao i Banchera i Reavesa koji su mogli nastupati za matične zemlje ili zemlje svojih predaka Kamerun/Francusku, Italiju, odnosno Njemačku.

NBA Draft redovno je prepun Francuza, Balkanaca, Afrikanaca, a osim NCAA, G Lige, High School, Europe, Australska liga se također profilirala kao odlična sredina u vidu odskočne daske pred NBA.
U Europi pa i u našoj regiji sve je više primjera kopiranja Mege, no znamo da je svaka kopija nedostojna originala, a G LEAGUE Ignite upravo je ugašen.

Zašto su utakmice Mege nezaobilazan CENTAR za gotovo sve trenere, direktore, skaute i analitičare svijeta koji drže do sebe i koji imaju mogućnost trajnog zakupa eksponata iz košarkaškog živog muzeja u kojem je skoro 10 godina oblikovatelj bio Dejan Milojević,a Vladimir Jovanović i Marko Barać uskočili su u njegove "cipele". U tom ne odveć raskošnom "kompleksu" regrutiraju se, korigiraju najpotentniji europski, a po novome i svjetski talenti, a potom im se daje nužna sloboda i prostor za greške i nitko se ne zadržava predugo nego se promptno plasiraju na NBA pozornicu čim pokažu da su prerasli konkurenciju i prikažu statistički i specifičnim segmentima igre dominaciju, spremni da nastave sjajiti najblištavije tamo kamo su preduvjeti stvoreni da postaneš super zvijezda.




Mnogi će reći da bi talent Nikole Jokića, Darija Šarića, Vasilija Micića,, Ivice Zupca ili Nikole Jovića ovako ili onako, ovdje ili ondje došao na vidjelo i da bi svakako ispunili svoj potencijal te umanjiti značaj njihovog agenta i trenera. Nitko ne može negirati navedenu opasku jer šta bi bilo kad bi bilo ne zna nitko, no isto tako će mnogi talenti većeg ili manjeg renomea s gorčinom doživotno žaliti da nisu donosili dobre izbore u svojim karijerama te da nisu pronašli sredinu u kojoj bi imali pravo griješiti i učiti na istima dok rezultat nije u prvom planu. Razvojna sredina takve vrste kronično je nedostajala u gotovo čitavoj europskoj košarci, no to više nije slučaj i teško je povjerovati da KK Mega nije bila glavni pokretač novih trendova koji u konačnici donose rast liga, reprezentacija, a košarkaški fanovi diljem Svijeta dobijaju sve više izuzetno kvalitetnih mladih košarkaša kao na "traci".

Npr. Ivica Zubac i Dario Šarić bili su žrtve muljatorskih "šanera" koji su namirisali materijalnu korist, a u ključnim formativnim godinama momci su bili spriječeni nastupati. Da nije uskočila Mega u trenucima kada je Zubac izvisio kao kolateralna žrtva skroz bespotrebnog i smiješnog "rata" Cibone i Cedevite, možda bi nepovratno išla "mast u propast". Doduše, Zublocka je u Ciboni kod trenera Mulaomerovića bio zatočen u hijerarhiji iza braće Žižić, a Ražnatović je istovremeno vodio karijeru mlađeg brata Žižić koji je zasluženo bio glavna opcija Cibosa dok je Andrija donosio stabilne minute, no naravno da je Ivica smatrao da može participirati više i tražio je ispisnicu da bi umjesto igranja kao rezerva Bilanu u Mršićevoj euroligaškoj Cedeviti, pravna zavrzlama dovela do totalnog zamrznuća karijere.
Srećom, transfer u Megu je bio omogućen, tamo je završio sezonu u Srpskoj ligi, frustracije je Ivica kanalizirao u motivaciju, a čitava koncepcija Mege tog proljeća je bila naslonjena da pomogne Zupcu na oba kraja terena i to je dovelo do sjajnih izdanja u kojima je oduševio NBA struku, po drugi put u razdoblju manje od godine dana jer je u ljeto 2015. na juniorskom svjetskom prvenstvu Zubac kao dominantna sila u reketu zajedno s kapetanom Arapovićem Hrvatsku vodio do srebra, a promašeno slobodno bacanje Luke Božića odnijelo je i zlatnu medalju pa su Amerikanci u produžetku drugi put na turniru svladali Hrvatsku, umornu i prožetu izostancima. Glavni razlog zašto je bila takva- skandalozna situacija Nike/Adidas koju je HKS riješio na kompromisni način kod nekolicine zvijezda, no ne i kod najveće, Dragana Bendera, što je pak homogeniziralo momčad te otvorilo minutažu između ostalih upravo Arapoviću i Zupcu koji su odigrali briljantno prvenstvo. Ante Žižić je primjerice odigrao 3 utakmice na istome zbog tih peripetija, no potom je u klubu opet prestigao Ivicu pa je tako na draftu 2016. Omišanin biran 16. a Zubac 32. Nisu ih mogli uzeti veće franšize od Bostona i LAL, obojica su igrala s LeBron Jamesom, no u puno slučajeva pokazalo se da pozicija na draftu nije garancija ičeg osim početnog ugovor kao i da nema pravilnog puta do ispunjenja ili premašivanja očekivanja u NBA.

Miličić drugi pick 2003.
Šarić 12.pick 2014.
Hezonja 5.pick 2015.
Bender 4.pick 2016.

Bojan 31.pick 2011.
Jokić 41.pick 2014.
Zubac 32.pick 2016.


Mnoštvo je primjera da je često pritisak lutrijskog, pogotovo top10 izbora opterećenje iako u startu donosi masivno povjerenje jer je franšiza uložila jako vrijedan resurs u tebe. Pravila su takva da u drugoj rundi ili ako si nedraftiran, možeš pregovarati o prvom NBA ugovoru, trajanju i visini istog te iz trećeg plana dosta igrača iskoči u prvi plan i postanu lica lige, glavne poluge šampionskih dinastija.

Same draft pozicije, dominacija u omladinskim kategorijama protiv svjetskih vršnjaka kao i odličan početak profesionalnih karijera, solidne financije i konkurentnost klubova u regionalnoj ligi, Cedevita u Europi, kvalitetan lobi u FIBA... sugerirali su uzlet Hrvatske reprezentacije u svjetski vrh, kovali su se planovi, a ne samo Hrvatski košarkaški pratielji Dragana Bendera opisivali su kao mix Gasola, Kukoča i Kirilenka, Šarić je bio zacrtan lider i vezivno tkivo u svlačionici, All Star se uzimalo pod minimalan doseg u NBA karijerama. Hezonja je kombinacijom čiste šuterske čarolije i atleticizma nagovijestio super zvijezdu u nastajanju, opčinjavao je atraktivnim stilom, a u NBA show trebao se uklopiti i trash talkom, odnosno izljevima samohvale. Nije čest slučaj da europski košarkaš tkvih fizikalija ima izraženu ulogu u Euroligi i Endesi igrajući za Barcelonu, a upravo najinspirativnije partije pružao je u derbijima s Real Madridom, europskim i španjolskim prvakom u toj sezoni pred draft na kojem je Mario izabran kao peti, dan nakon što je praktički jedini pružio kvalitetan otpor Kraljevima u "metli" u finalnoj seriji prvenstva.


Opet se vraćamo na što bi bilo kad bi bilo parolu. To nitko ne zna, ali teško je iz ove perspektive ne pomisliti da Hrvatska i navedeni super talenti ne bi prošli puno bolje da su krčili put preko Mege.









2020/21 MVP NBA, Eurolige i ABA Lige afirmirani su u KK Mega

MVP regionalne lige iz redova KK Mega bili su Nikola Jokić, Filip Petrušev(stigao sa Gonzaga sveučilišta kamo je ordinirao u centarskom paru s Domantasom Sabonisem, a potom se nakon Mege otisnuo u Euroligu preko Efesa i Zvezde pa NBA i krajem 2023. povratak u EL, Olympiacos), koji je u toj sezoni 20/21 bio MVP, top prospect te najbolji strijelac lige zavrijedivši pozornost Philadelphije na NBA draftu, a Dario Šarić i Goga Bitadze također su osvojili to priznanje, s time da su pravila da se za proglašenje MVP jednostavno poklapa s prosječnim valorizacijskim učinkom, a ta regula i statistički podatak zaobiđeni su nauštrb Luke Božića u sezoni 2018/19 kada je briljirao u dresu KK Zadra, a identično uspijeva i ove sezone, samo još dublje s Triple double učincima što je izrazito rijetka pojava u europskoj profesionalnoj košarci.

Izbor najvećeg talenta, top prospect regionalne lige službeno se dodjeljuje od 2014. godine kada je Dario Šarić bio hit priča kako je s autsajderskom Cibonom koja se razišla s nekolicinom najskupljih američkih košarkaša u toku sezone, u drugom dijelu sezone preokrenuo sezonu te na Beogradskom, čuvenom Final Fouru odveo Vukove s Tuškanca do osvajanja koje ih nije vratilo u Euroligu budući da je Uprava kluba i Gradska uprava zbog manjka novca, a i hrabrosti, prepustila svoje mjesto u europskoj eliti Crvenoj Zvezdi.,

Nakon Šišija,Nikola Jokić je u punom zamahu prošao kroz 2014/15 sezonu, a dosad je 9/9 Ražnatovićevih pulena izabrano za najtalentiranijeg pa su tako redom Žižić, Bolden, Musa, Bitadze, Petrušev, Jović, Đurišić postajali "Top prospect". 2020. koronavirus zaustavio je sezonu, nije bilo ni dodjele, a za 10/10 pobrinuo se Nikola Topić, omladinac Crvene Zvezde u ljeto 2023. je prešao u redove Mege na posudbu,a krajem 2023. povučen je nazad u Crvenu Zvezdu, uz blagoslov Ražnatovića. Riječ je o momku kojeg domaća javnost vidi kao nasljednika Teodosića i Micića, a vrlo moguće da taj trojac tvori playmakerski tercet na Olimpijskim Igrama u Parizu. Upravo Miloš Teodosić u Zvezdi je zamišljen kao mentor Nikoli, odigrali su nekoliko utakmica zajedno veoma uspješno u Euroligi u Istanbulu i Beogradu u "Večitom derbiju", no u roku nekoliko dana obojica su doživjeli ozljede i trenutno su van pogona.


Po 3 igrača odabrana na istom NBA draftu iz neke momčadi među 60 mladih košarkaša nikada nije uspjelo niti jednom klubu na svijetu, a rijetko se događa i s NCAA predstavnicima. Mega je takvo što uspjela 2014. s Jokićem, Micićem i Dangubićem u drugoj rundi s pozicija 41, 52 i 54, a isto se ponovilo 2016. kad je reputacija dobrano narasla pa je Timothe Luwawu odabran 24. u prvoj rundi, a rano u drugoj Ivica Zubac te Rade Zagorac. Treba istaknuti da je 2014. Šarić bio 12.pick, a 2016. Žižić 16.izbor, riječ je također o igračima o čijoj karijeri brine Miško Ražnatović, alpha i omega projekta Mege.
Sljedeće godine ponovno 3 igrača, no izabrani kasnije no tercet iz 2014. Čančar 49. te Jaramaz i Kaba 58. i 60.
U tom trenutku od tih 3x3, tj.9 košarkaša izabranih u Madison Square Gardeni i Brooklynu, Jokić i Šarić su stigli s godinom, odnosno dvije zakašnjenja u odnosu na 2014. kad su odabrani, Zubac je odmah prešao u Lakerse, a Zagorac je potpisao za Memphis i postao četvrti službeni igrač u NBA koji je iz redova Mege tamo završio nakon Jokića, Zupca i Luwawua. Naredni izdanci koji su se zaputili u NBA bili su Gruzijska "petica" Goga Bitadze te Mokoka(on nije biran na draftu, no potpisao two-way ugovor s Chicagom) kog su Indiana Pacers uzeli u prvoj rundi.
Istog ljeta opet su se ogledali s NCAA momčadi, ovog puta protiv aktualnog viceprvaka Texas Tech, razmijenili pobjede u dva ogleda.

Marko Simonović pa Filip Petrušev naredni su uspješni projekti, isprobali NBA, odabrani na Draftu, a u toj sezoni 2020/21 dogodilo se da su u NBA, Euroligi i ABA Ligi najkorisniji igrači natjecanja postali Nikola Jokić, Vasilije Micić i Filip Petrušev. Vjerojatno nije bilo ponosnije osobe od njihovog menadžera, a Vasa je postao legitimni nasljednik prvog velikog imena u Beobasket agenciji, "imenjaka" Spanoulisa, kao bek lider koji najbolje je sačuvao za Final Four, tamo je prvi put nastupio 2018. u Beogradu u redovima Žalgirisa Šarunasa Jasikevičiusa, godinu potom kao član Efesa se polako profilirao u udarnu opciju, u polufinalu je Atamanov(Erginov zastupnik također je Beobasket)sastav razmontirao Obradovićev Fener, u Turskoj također prekinu njihovu dominaciju, a u finalu je pružena obostrano efikasna napadačka partija, no Armejci su bili prejaki za Pivare, CSKA Efes 91-83, naravno da su glavnu ulogu za oba takmaca imali super klase zastupane od Beobasketa(kod CSKA Will Clyburn)

Ostalo je povijest, Anadolu Efes postao je dinastija osvajačka, za dlaku im je pobjegao three peat, Jugoplastika/Pop 84 ostaju ljubomorni čuvari tog postignuća, korona virus je u međuvremenu prekinula sezonu u kojoj su bili dominantni na tragu onog što trenutno uspijeva Kraljevskom klubu, a osvajali su titule u finalima u neizvjesnim završnicama upravo protiv Barcelone i Real Madrida, Kraljevskog kluba, protiv jednih i drugih dobijali u tim sezonama 3-2 četvrtfinalne playoff serije, a Micić je u pravilu briljirao i pogađao ključne koševe u završnim minutama i sekundama, pripomogao i Kruno Simon itekako. Snažne su veze Efesa i igrača iz Srbije, Hrvatske, BiH, tamo je i Miško "parkirao" podosta mladih zvijezda iz ove regije. Kod Muse i Petruševa to se nije pokazala prava destinacija upravo u tim sezonama kad je Efes uspješno napadao europski tron, no obilazno grade status u europskoj eliti. Micić je dvaput zaredom bio glavni igrač i MVP Final Foura, čisti "clutch", a danas s 30 godina kao "novak" u NBA pokazuje da tamo pripada i mogao bi ostaviti nešto jači trag u toj ligi od primjerice Teodosića, Spanoulisa i Sergija Rodrigueza koji su redom slovili kao najkvalitetniji europski razigravači. Micić možda nije toliko atraktivnog stila igre i s tolikim dodavačkim genom, nije ni ostvaren u reprezentaciji, no neke njegove vrline, prije svega u fizičkom dijelu, daju mu prednost i nešto veću šansu za relativno uspješan "NBA stint".




Miško Ražnatović u jednom intervjuu godinu-dvije prije nego su Nuggetsi pokorili NBA, decidirano je ustvrdio kako nažalost Jokić neće doći u prigodu osvojiti NBA prsten budući da ga poznaje u dušu i da je tamo pronašao komfor te očekuje da do kraja karijere bude u Denveru, a skepsa je bila izražena spram maksimalno plaćenih suigrača, generacijski bliskih, no sklonih ozljedama i obrambeno upitnim, Jamalu Murrayu te Michaelu Porteru Junioru.
Poklopila se sezona kada su bili dovoljno zdravi, ostatak ekipe ispunili su korisni dodaci(kemija i prijateljski odnos Aarona Gordona i Nikola Jokića vidljiv je iz aviona, na terenu ne postoji previše tandema u povijesti košarke na toj rzaini koji iz utakmice u utakmicu po istoj špranci donose lake poene svojoj momčadi, a dokaz njihovog spoja je Gordonov dolazak na Jokićeve konjske utrke te oduševljenje događajem) koji nisu iskakali iz uloga i uz pametno i srčano vođenje trenera Malonea i stožera, trebalo je samo slijediti Jokera i biti spreman na njegovu lucidnost i misija je ispunjena.
Nikola se penje sve više u vječnom Partenonu, kako brojčano tako poglavito specifičnim stilom igre koji je potpuno raspametio košarkaške fanove.

Spanoulis je u potpunosti otvorio Mišku put u Europskoj košarci, no da jednog dana nije listao dnevni tisak, tko zna šta bi bilo s Nikolom Jokićem, solidna je mogućnost da bi se danas dosađivao "u kraju", prejedao se nezdravom hranom te povremeno pokušavao nagovoriti društvo za neobavezni hakl.

Ovog proljeća opet će predvoditi svoju momčad u NBA doigravanju, ovog puta brane titulu prvaka, a isto tako, po svemu sudeći, ove godine za razliku od prošle, neće mu "ukrasti" MVP nagradu, koju će osvojiti treći put u posljednje 4 sezone. Glavni konkurent i u ovoj, četvrtoj sezoni otkad je postao crem de la creme, bio je aktualni vlasnik titule "najkorisnijeg igrača", Joel Embiid, centar Philadelphia 76ers, prilično drugačijeg stila igre, no ozljeda je spriječila takvo što pa je Luka Dončić, Jokićev odličan "drug", uz bok u toj utrki za jedno od najvećih priznanja u sportu, no takve stvari vjerojatno najmanje od svih aktera zanimaju upravo Nikolu Jokića. Nevjerojatno, no istinito. Bar tako izgleda, iskreno, kad progovara o temama individualnih nagrada te raznih usporedbi.







Talent postaje kvaliteta, izgubljeni talent oživljavaju mladost i postaju kvaliteta



Mega nije samo odskočna daska za najpotentnije mladiće već je poslužila kao savršeno stanište za rehabilitaciju izgubljenih karijera, a najizraženiji je primjer Boban Marjanović. Čovjek gabarita 224 cm, visine 130 i kusur kilograma tjelesne mase, potpuno drugačije fizionomije, a iste visine kao današnja senzacija, prvi pick s posljednjeg drafta, Francuska plemenita zvijer i čudo prirode, Victor Wembanyama. Otac mu je pola metra niži, veći dio obitelji prosječne je visine te se poremećaj hipofize smatra kao razlog zašto je toliko porastao, a sindrom gigantizma se razvio što mu daje specifičan šmek pojavi. Na prvi pogled zastrušujuć, dobrodušni Bobi na kraju je dogurao do filmskog platna Hollywooda, a očigledno mu paše situacija da godinama praktički ne nastupa, a dio je NBA, primanja su odlična, obitelj zadovoljna, on fizički i psihički zdrav. Svaki put kad uđe na teren, domaća i suparniča publika je oduševljena, a znao je imati i jako korisnih i kvalitetnih epizoda, u neka prijašnja vremena u kojima su zahtjevi i pravila bili pogodniji za tromije "tornjeve", Boban bi ostvario bogatiju NBA karijeru. Da se odlučio na povratak u Euroligu nema spora da bi u punoj zrelosti bio figura najviše razine, poput Tavaresa, uostalom 2014/15 je izabran u najbolju petorku sezone, a nakon tog zaputio se u NBA i više se nije osvrtao preko Atlantika što se tiče ugovornih profesionalnih obveza.

Hemofarm Vršac stalno je sudjelovao u završnicama ULEB Eurocupa, košarkašnje verzije tadašnjeg KUP Uefa u nogometu, u regionalnoj ligi također su bili neizostavni sudionik završnih turnira, a 2006. osvojili su istu, tik prije nego što je Marjanović priključen prvom sastavu. Tamo je igrao do 2010.
Duško Vujošević nije ga dovukao u Partizan, no kada je postao trener CSKA, Marjanović je isključivo na njegovo inzistiranje postao član Moskovskog kluba. Nadređeni nisu iskazali strpljenje ka Vujoševiću, on se nije snašao u takvoj organizaciji kamo ne može biti glava i rep struke kao u Partizanu, problem je bio i jezična barijera i činjenica da su igrači tamo plaćeniji i "važniji" od samog glavnog trenera.
Marjanović je 31.12.2010. posuđen Žalgirisu, sljedeću sezonu također je po pola odradio u Nižnji Novgorod i Radničkome, a onda je stigao u Megu, vratio samopouzdanje, ključne stavke u specijalnim vježbama za popravljanje nedostataka u postavljanju i kretanju te individualni rad u segmentima šuta i niskog posta pod Dejanom Milojevićom, tad ustoličenim za glavnog čovjeka struke, u hipu su ga načinili interesantnim Dejanu Radonjiću(također Beobasket) koji je započinjao uspon i gradnju tima Crvene Zvezde, Boban je stigao na Kalemegdan kao MVP u Srpskoj ligi i u Zvezdi se potvrdio kao najviša europska klasa.

Poslije Marjanovića, u Megu kao veteranski centar stiže Ratko Varda, s puno bogatijim inozemnim iskustvom od čega se izdvajaju Detroit Pistons 2001/02, godinu i pol prije nego su upravo iz Hemofarma kao drugog picka šokantno Larry Brown&co iz Pistonsa skupili Darka Miličića te sezona u Real Madridu 2006/07, kada su osvojili ACB i Eurocup. Od 1995. do 2001. seniori Partizana kamo je čitav omladinski pogon prošao, baš kao i Novica Veličković,krilni centar koji je s 15 godina stigao u Partizan, tamo je također odradio 5-6 seniorskih godina, a također je igrao u Real Madridu. Njegov učinak u Partizanu i Realu nemjerljivo je ozbiljniji od Vardinog, Novica je u Real stigao kao glavni transfer Ettorea Messine, bio "Mirotić prije Mirotića".
Ozljede su osujetile mnoge karijere sportaša pa tako i ovog dvojca koji je tvorio kad se danas pogleda taj roster, senzacionalan roster "malog velikog kluba" kako stoji na službenim stranicama u opisu Mege.

Vasilije Micić, Nenad Miljenović, Ognjen Jaramaz, Nemanja Krstić, Marko Luković, Nemanja Dangubić, Novica Veličković, Nemanja Radović, Ratko Varda, Nikola Jokić
Trener: Dejan Milojević, pomoćni Nenad Čanak(Srbija U20, Spartak Subotica, Partizan, 2x Lietkabelis, Turk Telekom u godinama nakon Mege)

Talent postaje kvaliteta, izgubljeni talent oživljavaju mladost i postaju kvaliteta. Ne da je jako teško, nemoguće je uzastopno i bez suše postizati takvo što, nemoguće svima osim njima. To je uspjelo na način da je niz tih talenata postao nedodirljiva povijesna kvaliteta ovog predivnog sporta, a to je uspjelo jedino kome? Jedino KK Mega može se pohvaliti da je trajni bazen najvećih svjetskih superklasa koje su istovremeno najbolji, najkorisniji i najefikasniji igrači i osvajači i s ove i s one strane Oceana, a najveću zaslugu definitivno imaju Dejan Milojević i Miško Ražnatović.




MEGA TIP. MILOJEVIĆ DEJAN!

Korpulentan dvometraš, prototip ozbiljnog člana redarske službe u prosječnom noćnom klubu, Deki se profilirao u superiornog košarkaša čije brojke iz najranijih dana regionalne lige početkom stoljeća ostaju teško dostižni skoro svakome, a nezanemariv trag ostavio je i u reprezentaciji.
Jako ozbiljna karijera, no ona trenerske trebala je zasjeniti igračku, ono najbolje vjerojatno je tek stizalo, bilo u vidu da postane treći sprski head coach u NBA, dosad niti jedan stranac osim Srba i nije to postao u skoro 8 desetljeća bogatoj NBA povijesti što je frapantna činjenica.

Milojević bi biou opticaju gotovo svake franšize prilikom biranja narednog trenera, možda baš i Golden State Warriors kamo je stigao 2021. na poziv Stevea Kerra s jasno naznačenom ulogom koju je obavio toliko savršeno kao "rookie" da su se GSW vratili na tron. Rutinski osvojena titula, od početka regularne sezone dominirali su obrambenim shemama, a Milojević je bio zadužen za rad s centrima. Miloje je bio zadužen za Jamesa Wisemana čiji napredak je bio vidljiv u razumijevanju igre te napadačkim rješenjima, no ponovno je ozljeda zaustavila drugog picka "korona drafta". Junak je zato postao Kevon Looney, x faktor šampionskog pohoda za povratak dinastije u vrh, GSW su postali najvrednija NBA franšiza, kao što je Looney Tunes bila najjača svjetska franšiza animiranih filmova. Dotični Looney se razvio u jednog od najboljih skakača lige, to stvarno nitko nije mogao predvidjeti kad je ulazio u NBA, a konkretno je istaknuo koliko i što ga je sve podučio Milojević koji nije gubio vrijeme u offseason dok je vodio Megu, odlazio je na Ljetnu Ligu, usavršavao se, prihvatio je i biti pomoćnik u reprezentaciji Srbije na poziv Igora Kokoškova, prvog Srpskog i stranog NBA glavnog trenera.

Nakon Mege, vodio je Budućnost s bitno drugačijim zadacima i ustrojem kluba, a rezultate je isporučio, uz Džikića je njegov period na klupi Plavo Bijelih iz Podgorice najplodonosniji u tom klubu otkad je novopokrenute regionalne lige. Izbornik Srbije? Kao saliveno za tipa poput Milojevića po mnogočemu. Milojević je u San Franciscu bivao pomoćnik izborniku SAD, Steveu Kerru, u GSW kamo posebno cijene vrstu visokih polivalentnih igrača u obrani i napadu pa su tako nakon Boguta probali s Bjelicom, Benderom, Smailagićem i u konačnici s Darijem Šarićem.
Trener stvaratelj dokazani, a da li i stručnjak najvišeg nivoa u smislu lova na trofeje, bilo u europskoj ili NBA shemi? Nećemo doznati, nažalost. Početkom ove godine na timskoj večeri u Salt Lake Cityu, srce koje je bilo toliko velikodušno i razdragano za svih, otkazalo je, liječnici nisu uspjeli spasiti život Dejana Milojevića i nastala je automatski ogromna i vječno nenadoknadiva praznina. Veliki gubitak za Golden State Warriors, NBA, europsku i srpsku košarku, Partizan i Megu, za sve ljubitelje igre između obruča, a najveći naravno za njegovu obitelj.

Iskonska ljudina, stručnjak od formata, PRIMJER. MEGA TIP. MILOJEVIĆ DEJAN!



Nikola i Nikola nakon Nikole

Nikola Jović hibridno je krilo Miami Heata, posljednji u nizu Meginih NBA-evaca. Već je ostavio jači dojam od Pokuševskog koji nikako da nastupi za Srbiju na velikom natjecanju, a Jovke je to već obavio na Svjetskom prvenstvu 2023. kada Srbija nije bila među favoritima za razliku od recentnih Eurobasketa, prošlog Svjetskog prvenstva u Aziji ili u kvalifikacijama za OI u Beogradu kada su redom doživljavali bolne kikseve pod Pešićem, Đorđevićem i Kokoškovim.
Jović je bio faktor iznenađenja suparnicima, svježa krv s klupe superiorna fizikalijama, a služio ga je i vanjski šut sporadično, čak je finale otvorio neustrašivo, no potom je upao u sivilo momčadi i Njemačka je zasluženo stigla do zlata. Svetislav Pešić sigurno snosi golem dio zasluga za ustoličenje cjelokupne Njemačke košarke u jako ozbiljan nivo, a nikada se nije libio dati prigodu mladosti, čak i kad je u pitanju vlastita reprezentacija na Svjetskom prvenstvu pa nema razloga skepsi da imenjak Jokića i Jovića, također profi karijeru u ABA Ligi započeo u Megi, pulen Miška Ražnatovića, ne bude pri kandidaturi za 12 u Parizu.

Riječ je dakako o Nikoli Topiću, playmakeru atipičnom za europske prilike, hitrog prvog koraka, jak u završavanju oko obruča s obje strane, prirodnog dara za asistenciju i donošenje konstantnih pravilnih odluka na terenu, posebice u ofanzivnom dijelu s loptom u rukama.
Projicirana mu je top5 draft pozicija, a trenutačne manjkavosti u vidu upitnog šuta iz driblinga s većim volumenom ili obrana pick&roll apsolutno su ispravljivi što je i pokazivao u prvom dijelu sezone, a podražaj Eurolige i ABA Lige kroz Crvenu Zvezdu, njegov voljeni klub te neusporedivo drugačija uloga u momčadi koja je pod pritiskom vlastitih očekivanja kao i navijačke mase,trebao je ponuditi cjelokupnu sliku, no ozljeda je izbacila mladog asa nakon obećavajućeg početka u Zvezdi pa Nikola, sin nekadašnjeg košarkaša Milenka, ostaje dijelom "misterija" za GM-ove, no i dalje kotira jako visoko, upravo je izabran zasluženo za "top prospect" ABA Lige s pravom čime je nastavljena tradicija i tako već puno desetljeće Mega je pretplaćena na tu nagradu, a sami ti momci posve opravdavaju istu kasnijim tokom karijere. Suigrač Nemanja Đurišić također igra jako dobro u kontinuitetu, pokazuje da se može dobro snaći i kao glavna i sporedna napadačka opcija, vrlo moguće da će na Draftu i on biti odabran negdje sredinom druge runde, svakako igrač vrijedan pažnje za budućnost.
U 10 godina Mega je dala dvocifren broj NBA-evaca, a vrlo skoro stići će i do brojke 20. Fascinantno.


MVP nagrada ABA Lige nosi naziv Dejan Milojević
Klub u kome je Milojević počeo svoju trenersku karijeru, i kome je doneo prvi trofej u Kupu Radivoja Koraća, odlučio je da dvorana „Mega Factory“ u naselju Braće Jerković promeni svoj naziv i ponese ime Trening centar „Dejan Milojević“.

2020. godine u jeku korona krize, KK Mega organizirala je spektakularan i tako nekarakterističan oproštaj od netom bivšeg trenera, pozvani su bili svi bivši igrači, odigrana je revijalna utakmica, a osim Nikole Jokića, događaju je prisustvao i Novak Đoković, najbolji tenisač u povijesti. Joker i Djoker. Kako je okončana ta utakmica? Tricom bivšeg juniora Mege, Nikole Milojevića, Dekijevog sina. Upišite u youtube tražilicu Deki, ciao i pustite da vas obuzmu emocije.

Nestvarno je da od 17.siječnja 2024. pa zauvijek o Dejanu Milojeviću će se pričati i pisati u prošlom vremenu, a ne o aktualnostima i budućim ostvarenjima. Ostaje bogat opus, ostaju video zapisi raznih podcasta, fotografije stalno nasmijanog lika, sve crtice s postignućima, nabrajanje na kog je najviše utjecao da postanu igračine najvišeg kova, no zaista je nestvarno da su sve najveće utakmice njegovog života odigrane. Koncem ovog ljeta Aleksandar Petrović sa prijateljima, kolegama i suradnicima organizira neviđen događaj u spomen na brata Dražena, čiji je prerani odlazak uzdrmao Hrvatsku košarku do dana današnjeg, a priča o Draženu inspirirala je mnoge, pomogla je mnogima, najbolji je motiv za nove naraštaje. Miško Ražnatović je za svog Dekija uradio oproštajku u stilu kao da je predosjetio nešto, a simbolika je htjela da se nekoliko dana nakon smrti, u ABA Ligi, Dekijevoj ABA Ligi, sučele Dekijev Partizan i Dekijeva Mega. Scene te večeri obišle su NBA arene, srušen je rekord po broju gledatelja i na koji tjedan prestale su nakaradne i opasne svađe, podmetanja i optuživanja od strane Crveno Belog i Crno Belog tabora, no život teče dalje i vraćamo se u kolotečinu.


Zadužio je košarku, pokazao svima što su glavne životne vrijednosti, moto "uživaj u trenutku" utjelovljenje je imalo u liku i djelu veličanstvenog Dejana Milojevića.


Slava, čast i hvala. MEGA