Odakle krenuti nemam ni sam pojma. Ovaj post će biti nasumično razbacivanje misli i osjećaja, ništa neće biti povezano al' zajebi sve, košarka je opet na velikoj sceni, Rio dolazimo.

Dojmovi se još nisu slegli, organizam panično traži detoksikaciju nakon sinoćnjeg uništavanja. Umjesto da si stavljam hladne obloge za glavu tu sam, na forumu, pokušavam sročiti dvije tri suvisle. U pozadini Milo Hrnić ''Kome bi šumilo'' na repeatu. Rekla bi moja mater: ''Sine moj, nisi ti zdrave glave''.

Dakle, ovako... priznajem da nisam vjerovao. A inače sam nepopravljivi optimist. Valjda mi to nitko ne može zamjeriti jer vjerovao sam svaki put unazad 20 godina, i svaki jeb*** put je bio hladan tuš. Ovaj put odlučih da se neću živcirati i da budem promatrao sve opušteno, ipak je to samo košarka, jel'... Mo'š si mislit, sinoć me je herc strefio jedno 20 puta u 45 minuta.

Par rečenica o samoj utakmici. Aco je fakat spremio utakmicu vrhunski, od skautinga protivnika, njegovih vrlina i mana pa sve do psihološke pripreme. Sjajno je reagirao tijekom cijele utakmice, rotacije su uvijek bile pogođene, pogođen i pritisak na suce, ja se stvarno ne sjećam kad smo zadnji put na tuđem terenu imali tako nepristran sudački kriterij (ono, u mjeri u kojoj to uopće možete očekivati kad se igra ključna utakmica za odlazak na OI pred 15.000 domaćih navijača). Više-manje svi mi znamo kako bi protiv Talijana trebalo igrati, al' teorija je jedno dok je provođenje ideja u praksi nešto sasvim drugo. Ista stvar se odnosi i na polufinale protiv Grčke kojeg sam pogledao u reprizi. Dva potpuno različita pristupa utakmici, taktički i mentalno smo bili, pazi sad ovo, na najvišoj razini.  Koncepcijski rizik igranja ispod bloka protiv Grka i skupljanje reketa protiv Giannisa i Bourousisa s jedne strane, perimetar lokot na talijanskim bekovima i krilima s druge uz gomilu preuzimanja što zahtjeva i fenomenalnu fizičku spremu. Sve je to Aco majstorski u svojoj knjižici zabilježio, a srećom imao je u rosteru igrače koji su u stanju ideje provesti u djelo, nevjerojatnu energiju, ma kolektiv u jednoj jedinoj riječi. Ej, kolektiv, ne mogu vjerovati da smo to vidjeli jer ni sam se ne sjećam kad smo zadnji put bili kolektiv. Napadački je nedostajalo pravih specijala, al protiv momčadi koja u osnovi preuzima većim dijelom utakmice zaista je teško postaviti pravi set akcija za otvoreni šut. Lijek je, naravno, puno kretanja i missmatch te posljedično foul trouble za Talijane. I u tom smo uspjevali, najviše preko Bojana i Darija. Na kraju krajeva velika većina velikih utakmica dobivaju se obranom. A mi smo je imali. Pa ako to nije zasluga izbornika, onda ne znam što je... Aca Trica postao je Aca Difens.

OK, razumno i pošteno bi bilo reći i da je Messina potpuno podbacio, neovisno o Aci s druge strane. Talijani imaju vrhunski individualni kvalitet, o tome nema spora. Stalno im se predbacvalo da ne igraju obranu, to je načelno i točno, ali činjenica je da oni s ovako koncipiranim rosterom i nisu u stanju odigrati vrhunsku obranu. I sad je Messina došao na ideju da će uvesti nekakvu defanzivnu revoluciju, no mentalitet Datomea, Aradorija, Gentilea, Belinelija, Gala, Bargnanija baš i nije plodno tlo za takve ideje. Mislim, išlo je to donekle i dobro dok su zebre zatvarale oči na igranju obrane rukama i izgurivanja iz posta, no kako je Aco stalno bio ''na rubu'' ni suci više nisu mogli nekažnjavati talijanske propuste. Moje mišljenje je da je Messina morao obratiti više pozornosti na protok lopte koji bi maksimizirao talijansku kvalitetu u vanjskoj liniji s gomilom šuteva i tranziciju. Na taj način povećava se i opasnost za suparnika da se Italija u određenom momentu raspuca i u jednoj ili dvije serije jednostavno ti zatrpa koš i prelomi utakmcu. Ništa od toga nismo vidjeli od Italije. To su opet njihovi problemi, al svakako je zanimljivo za primjetiti.

Par rečenica i o našim igračima pojedinačno.

Ako mi je za nekoga posebno drago, to je kapetan i čovjek za kojeg imam enorman respekt. Roko Ukić je najviše od svih zaslužio ovo što se sinoć desilo. Koliko je taj dečko primio kritika i koliko je nanjega bačeno crnila od strane medija i navijača to nije humano. Čisto sumnjam da se u hrvatskoj košarci, ma i u sportu općenito, može naći takva ljudina i dečko koji nikad neće odustati i koji će bespogorno žrtvovati još jedan ciklus priprema i koji bez obzira na sva sranja koja doživljava i koje će doživiti još jednom u nizu podmeće leđa i pokušava ponovno i ponovno i ponovno i ponovno... Roko Ukić je veliki čovjek pa uz svaki post koji ubuduće bude upućen protiv njega možete zamisliti psovku s moje strane i jebavanje svega autoru istog. Nemam namjeru kenjati protiv bilo koga na internetu, neću ulaziti u bilo kakve svađe, takve je jednostavno najbolje staviti na shitlist. Kako je i sam rekao, svejedno je bio on prva, druga, treća ili sedma opcija - on je uvijek tu i daje sve od sebe na sportskom ternu za Hrvatsku jer je to njemu obveza i jer je za njega najveća čast igrati za reprezentaciju. Takav odnos prema reprezentaciji i domovini je nemoguće kupiti, to ili imaš ili nemaš. Roko Ukić to ima i uvijek je imao pa za mene sva priča o Ukiću tu počinje i završava.

Kako i Aco reče, za neke igrače je ovo zadnja prilika igrati OI, mislio je i na Krunu Simona. Eh, Kruno - šmeker, zajebant, znalac, dobri duh momčadi. Slika slavlja u svlačionici, majstor ulazi i odmah se ubacuje u klupko sa limenkom Heinekena u ruci. Car Simon. Da se poznajemo, Kruno bi sigurno bio moj frend. Ključne utakmice odigrao je fenomenalno, preuzeo je na sebe gomilu odgovornosti, pogađao je kad je trebalo, kreirao je, držao nas je iznad vode svaki put kad smo pomislili da bi se mogli utopiti. Uz Bojana i Darija, Kruno je povukao najviše.

Luka Babić je odigrao sve ono što se od njega tražilo, kvalitetna obrana i kreacija (ponajviše u tranziciji). Uvijek sam tvrdio da je Luka igrač role za najbolje europske klubove, riječ je o kalibru i profilu igrača koji je iskoristiv u svakom sistemu, a shodno tome je i igrač role za najbolje europske reprezentacije. Kako mi pretendiramo postati jedna od takvih, o Luki kao članu iste ja nikad nisam nikakve dileme.

Za Hezonju je uvijek moguće da ću biti presubjektivan jer sam 100% siguran da je on naš ''go to guy'' koji će u budućnosti rješavati utakmice, donositi pobjede, a Bože daj i medalje. Uvijek mi je bilo urnebesno čitati o Mariju kao teškom karakteru, dečku s problemima u glavi, ego triperu i svakojake druge budalaštine. Mislim, svašta je tu bilo napisano, a ja ću s druge strane postaviti pitanje da li će netko tko je etiketiran kao problematični egoist ikad prihvati ulogu kakvu mu je recimo Aco namjenio - obrambeni terijer, vođa defanzive na perimetru, netko tko će se bespogovorno trošiti na bilo kojem protivničkom igraču, bez obzira radi li se o playu, beku ili krilu. Fascinantan je njegov napredak u tom segmentu igre, ali nije to nešto što nije bilo očekivano jer taj momak ima sve što je potrebno da postane kompletan košarkaš i mašina na oba kraja parketa. Svakako hvala velika i Mr. Skilesu. Mario je ispoštovao Acu maksimalno, ideja je bila da se napadački oslonimo na tercet Bojan-Dario-Kruno, njemu je bila namjenjena uloga perimetar lokota i odradio ju je briljantno. Sjajan u obrani jedan na jedan, iznenađujuće dobar u branjenju leđne igre kad mu se protivnik spusti u post. Bit će vremena i za njega, neće trebati dug da i on postane jedan od vođa navale. A sad na OI, poslije preko bare, ispravljati neke očigledne nedostatke, nametnuti se Vogelu pa da dobijemo još jednog igrača najviše klase. Ne pstoji niti jedan jedini razlog na ovom svijetu da to ne postane.

Bojan Bogdanović je nesumnjivo naš najkvalitetniji individualac, ja bih otišao još i dalje i bez ikakve nelagode ga proglašavam trenutno najubojitijim napadačem Europe. Sve je to i dokazao u Torinu, šteta za ozljede na Europskom prvenstvu jer je ova reprezentacija sa zdravim Bojanom nešto potpuno drugačije od one patnje kojoj smo imali priliku svjedočiti nakon Babinog potresa mozga u Zagrebu. Još k tome i sjajan lik te netko kome nikad neće pasti na pamet odbiti nacionalni dres. Za Bojana se voli reći, je super je, al' sad je dosegao svoj limit. A on taj plafon koji mu se voli spočitavati iz sezone u sezonu podiže tak da osobno vjerujem da će biti još i bolji.

Darija najbolje opisuje jedna riječ - lider! Htio sam to malprije napisati za Bojana, no ovaj dečko je neupitni, rođeni vođa, Veliki Manitu. Sjajno je što dvojica najmlađih drže hrvatsku obranu, a koliko god je Mario bio izvrstan u tom segmentu igre ovo što je Dario odrađivao u Torinu je bolesno. Brani sve što se kreće po terenu, strašna potrošnja, energija, požrtvovnost i opet iznađe načina da bude produktivan i košgeterski. Nema sumnje tko će biti kapetan nakon Rokovog oproštaja, Dario Šarić je izbor koji se nameće sam po sebi.

Darko Planinić je najveće otkriće ovog turnira. Onaj skok u napadu gdje ruši Talijane poput čunjeva reći će sve o Darkecu. Obrana uvijek na granici prekršaja, stalno u kontaktu, agresivan na skoku, ''mesnat'' i idealno rješenje za postavljanje kvalitetnog bloka u napadu. Obzirom na sve okolnosti pod kojima je došao na ovaj turnir, mene je Darkec kupio za xy idućih reprezentativnih akcija. Aco je dobro rekao . pozvao je Darka Planinića na pobjedničku pressicu jer je Darko sinonim jednog novog odnosa prema reprezentativnom dresu. Duboki, al duuuuubooki naklon za hercegovačkog diva.

Miro je malo razočarao, jest, no stvarno nema razlika da mu se vadi mast i da uvijek tražimo nekog novog Pedra. OK, nije se snašao, al' kvragu treba vremena i njemu da osjeti ovaj tim. Dajte malo popusta. Nije on zaboravio igrati košarku preko noći, treba samo naučiti prihvatiti novu ulogu koja je dijametralno suprotna onoj iz Cedevite i moglo bi biti sasvim dobro. Meni je osobno Tomić za klasu kvalitetniji igrač od Bilana a da uopće ne sporim Mirine vrijednosti, no ne pada mi na pamet cmizdriti za Antom na račun nekoga koji se zapravo odazvao. Zato Miro, zaboravi na ove četiri lošije utakmice, bit će još puno utakmica i novih megdana.

Stipčević, Kruška, Šakić i mali Njofra nisu imali značajniju minutažu, neki poput Marka je nisu imali uopće, al bili su najveća potpora onima koji su izborili Igre. Koliko god su ovi drugi proljevali znoj na terenu, toliko su ovi na klupi igrali i živili zajedno s njima što samo pokazuje kako dobra kemija vlada među ovih 12, što je opet velika zasluga forumaša Ase. Koliko su zapravo ti ljudi bitni reći će i sam Bojan (Ja sam već dugo u reprezentaciji i nikad se nije ovako slavio svaki koš. Kad sam vidio Krušlina kako plače, onda sam bio sretniji zbog njega nego zbog sebe što idemo u Rio.), a dobro je netko i na forumu rekao kako mu se čini da su neke lopte na obruču ovi momci s klupe uguralu u koš. Sad je tu velika dilema oko izgleda rostera za OI, pojačati se ili ostaviti ovih 12 koji su cijelo vrijeme tu. Naravno, poput svih drugih imam i ja svoje mišljenje, al ne pada mi na pamet sad nešto filozofirati i braniti vlastiti stav kao ispravan. Biti će onako kako Aco i dečki odluče, nema razloga nakon Torina preispitivati njihovu odluku jer oni najbolje znaju. Jednom mi se desilo da nisam vjerovao, više neće.

I na kraju, gospodinu Aleksandru Petroviću samo jedan veliki . Hvala Vam, al baš ono iskreno i najveće HVALA kojeg se mogu sjetiti. Vama ponajprije i ovoj 12-orici što ste mi vratili osjećaj iščekivanja pred svako novo prvo podbacivanje lopte, što ste me bacili u euforično stanje iz kojeg se ne želim vratiti, što ste vratili košarku - kraljicu igara tamo gdje i pripada - KUĆI!