Odličan dokumentarac, za kolekciju  I sad znamo da su od 86-90 za repku Jugoslavije igrali Divac, Paspalj, Dražen, Toni, Rađa i niko više  valjda su ovi ostali nosili lopte.

Ostaje naravno i žal, pa kud dade ženi da ga vozi to je sigurna smrt

Ja sam sinoć odgledao film i danas napisao stvarno dugačak osvrt. Naravno da sam bio toliko glup, pa pisao u browseru i pred sami kraj mali mi prebaci sajt i sve nestane. Nisam znao da li ubit njega ili sebe..

Uglavnom meni je ok što je Divac napravio takav film. Dobro se vidi koji su odnos imali njih dvojica, cimeri u repki, svaki dan na telefonu u toj prvoj godini u NBA. Naravno da hrvati i srbi nisu bili braća, ali Petrović i Divac skoro pa jesu. Sve je stvar perspektive. I ako je Divac imao neki nagon da ispriča priču i da se olakša nekih stvari koje ga muče, nema ga nitko pravo u tome osporavat. Jer nismo mi igrali, spavali i telefonirali sa Draženom, nego on. Svaki komentar nas sa strane spada u onu "lako je tuđom kurcobasom po kupini mlatit".

I nisam mišljenja da je ovo limunada. Jer ono što ovu priču čini interesantnim, je baš činjenica kako je između dva velika prijatelja došlo do takvog raskola i prekida komunikacije. Dok su se neki drugi na privremenom radu u inozemstvu i dalje družili i kumovali jedni drugima a u domovini glumili velike nacionaliste.

Što se tiče politike, nije čudo da ESPN pripada Disneyu. Nije da otvoreno kažu da su za svi jednako krivi za rat ali prevladava neka naivna slika. Tipično za film je bila ona rečenica nekog politologa tipa "Prevladava mišljenje da su Srbi počeli rat, ali mora se reći da su ratni zločini počinjeni na obe strane". Kao da jedno ima veze sa drugim. Onda one glupe montaže sa neke parade HV koja mi se čini iz sredine 90ih a priča se o početku rata, pa onda ona slika Tuđmana gdje izgleda kao neki retard, dok Miloševića poslije pokazuju kako priča engleski. Ali opet, mora se priznat Divcu da nije pretjerao i da se sudržava pričanja o politici, a ipak je to njegov film. Pored njega jedino naši dolaze do riječi, Aco, Rađa, i naravno Toni (koji je stvarno profesor doktor za pola naših ljudi a kamo imbicile poput radića i Joke).

Još nešto o Divcu. Dobro se vidi da je Vlade tih 90ih bio nalik nekom klincu. i sam kaže da je bio prilično naivan. Meni je uvijek kroz glavu prolazilo kako sam ja tada sa svojih 15 godina vjerovatno bio zreliji nego oni. Kod mene je stari svaki dan slušao vijesti od jutra do navečer, čitao novine, diskutirao sa susjedima. Oni su bili po tri mjeseca zatvoreni u nekoj vukojebini iznad Rogle gdje ih je Dule Ivanivić ganjao po parketu.  Vidi se da je Divac pokušavao popravit odnos sa Draženom, ali kad nije upalilo opet se ponio kao neki klinac pa se uvrijeđen malo žešće okrenuo svojima.

No bio kakav bio, čovjek je sjeo u auto i otišao do obitelji Petrović. Ako ga Biserka može pustit u svoj dom i sjest sa njim za stol, šta netko od nas ima tu pametovat. Nije Divac ni ljigav ni jugonostalgičan, lijepo se vidi dok prolazi Zagrebom da nije došao da moli za neki oprost. Čovjek je otiša do groba nekadašnjeg prijatelja i skino sebi nešto sa duše.

Na kraju krajeva, u najgorem slučaju hvala Vladi Divcu što nam je oduzeo teret mlađima ispričat priču o najvećem košarkašu kojeg smo ikada imali. Jer kad ovaj film budu gledali neki John, Lars i Xio, sumljam da će im na kraju u sjećanju ostati politička natezanja na Balkanu 90ih, ma kako god netko tu priču pričao. Al sam uvjeren da će im se u glavu zauvjek zavući slika košarkaškog Mozarta.

Pa nisu se Dražen i Divac posvađali, već je, početkom rata, Dražen počeo da ignoriše Divca.

Samo da priznam da sam kao klinac navijao za Cibonu samo zbog Dražena.