Ja mislim da Srbi nikada neće moći razumjeti koliko je nas bolilo ono gaženje zastave od strane Divca. I da smo, bez obzira na sve, mi zaista navijali za tu repku, jer su u njoj igrali Hrvati, ali i ostali košarkaški majstori. Mi košarkaški fanatici smo za tu repku navijali prije svega zbog košarke, pa makar se zvala i Jugoslavija.
Ali, onaj trenutak bacanja zastave je za nas zapravo bio trenutak kada smo prestali navijati i za Jugu (tada) i za Srbiju (kasnije), bez obzira na košarkašku fantaziju. I meni je zato dan danas draže navijati za Hrvatsku koja je 14, nego za Jugoslaviju koja bi bila vjerojatno prva.
I bez obzira na sve, bez obzira i na činjenicu što ja danas zaista mislim da je on dobar čovjek, meni će Divac zauvijek ostati obilježen tim činom.
A ovi odlasci na grob čovjeku kojem je danonoćno granatiran grad
17 godina kasnije su postupci licemjera!!! Dobro, ne baš licemjrea, ali onda čovjeka koji jednostavno ne razumije što se nama ovdje desilo.
Isti kao i Ljubiše Samardžića, Milene Dravić i mnogih drugih koji su se 10 godina nakon granatiranja javili i "sjetili" kako su bili suosjećni s nama 91 i 92. Pa i Siniša Mihajlović bi se danas mirio sa Štimcem
.
Dragi moji susjedi, nema tu pomirbe. Rat je bio, nikakve isprike i "naknadne pamet"i ga ne mogu izbrisati. Ja mrzim te spike. Na kraju krajeva, kad ti netko razbije nos zapamtiš mu to za cijeli život. I možeš biti dobar s njim, ali da te ne podsjeća na taj razbijeni nos.
Život ide dalje, Divac je ispao seljačina tada, a sada mu je bolje jednostavno reći "Ljudi, bilo-prošlo, ne ponovilo se. ".
Srbi i Hrvati imaju lijepu šansu živjeti kao dobronamjerni susjedi, igrati nogomet i košarku, ali bez ovakvih "ljigavih" melodrama.
O ratu i "prijateljstvima" se nema što puno pričati. Na kraju krajeva, sve se zna. kakvi ste bili vi, a kakvi smo bili mi.
Pa čemu onda ovakve "ljigave" melodrame. Pustite Dražena na miru.