Vidim da nitko nije stavio... autor: Zvonimir Boban
Ti
Kad god pogledamo gore i zavapimo neke male i nebitne stvari, trebali bismo Te upitati zašto se dogodio 7. lipnja 1993., noć kada je košarkaški Čarobnjak usnuo i krenuo k tebi. Iz crvenog golfa, na nekoj švapskoj autocesti, pod limom nekog pomahnitalog kamiona, u sred krvavog balkanskog rata. Jel’ moguće da si mu smislio takav kraj? Kamo si skrenuo pogled, kamo okrenuo glavu? Valjda Ti je jasno da si morao pridržati ruku onoj jadnoj curi il’ umornom vozaču? Trebali su Te, trebali smo Te! Da, morao si..., al’ nisi.
Znaš Ti dobro da je sve nestalo taj dan, sve osim ravne crte užasa i boli. Pune boli. Boli bez zraka. Boli crne i nepoznate. Boli za koju ni danas, kad pomislimo na našeg Čupavog anđela, nemamo snage – i bježimo od nje, bježimo od besmisla. I tako, u mučnom otklonu, skrivamo se u velike uspomene, u njegov neopisiv sjaj. U sjaj drugačijih pokreta i ludih koševa, u zemlju izmišljenog basketa, u bajku novih boja, u svijet istinske sportske umjetnosti. Odlazimo u sjaj revolucije – u blues Dražena Petrovića, Malog iz Šibenika – NAJVEĆEG od svih nas.
To nam je ostalo, to nam nitko uzeti ne može, barem dok smo ovdje dolje. Ni Ti koji si dopustio da ga slome.
E pa, dragi naš, vrli i veliki Bože: ni danas, 30 godina poslije, u bolnoj sumnji da postojiš – ne opraštamo Ti. Njega ne možemo.
Ništa
Kao i svi drugi, sjećam se dobro tog podmuklog 7. lipnja ‘93., bio sam u Sydneyju, u Australiji, na turneji s AC Milanom. Pročulo se odmah i tamo, pa sam nazvao svog brata, isto Dražena, da mi kaže jel’ istina. U suzama mi je odgovorio – nisam htio znati više. Daljina mi je pomogla da manje mislim. Kad ne čitaš, ne slušaš, treniraš, igraš, iako u lažnom prividu normale – lakše je. Valjda je bilo. Na posljednje zbogom nisam htio ići, prvi put nekom koga poštujem, znam ili volim. Izbjegavao sam pozive hrvatskih klubova i domova, a o čemu bismo pričali ako ne o njemu?
Za tjedan smo dana krenuli u Južnu Afriku; odigrati dobrotvornu tekmu i upoznati Nelsona Mandelu. Par godina prije, nakon skoro 30 godina, ona su ga smeća otkačila iz apartheidskih lanaca, pa je htio vidjeti veliki AC Milan, posebno Rudda Gullita. Na žalost, Rudd se rastajao s klubom i nije uspio doći u Johannesburg. Pripremili su nam neko malo slavlje na kojem smo upoznali velikog ČOVJEKA. Sve mi je bilo prazno i nebitno, nelagodno zbog pjevanja i slavljeničke atmosfere. Ponekad zažalim što mu nisam rekao barem hvala, barem to. Al’ jebiga, nisam – ruka i živio ti meni.
Nakon trodnevnog, tupog putovanja na kojem je svaki sat otkucao veći strah od suočavanja, stigao sam u Zagreb. Pozdravio sam svoje, bacio kofere i otišao na Mirogoj. Bilo je predvečer. Ispred Draženova groba stajalo je nekoliko ljudi. Jedna je cura pustila par tihih suza i otišla. Ostali su se nakon kratke molitve razišli. Stajao sam napokon sam, sam sa sobom, pred nejasnom i nepriznatom istinom da je ispred mene grob mog idola, grob Dražena Petrovića. I da je on pod zemljom, par koraka ispod, u betonu ispod mramora. Nisam molio, nisam plakao, iako cmizdrim na svašta. Ništa nisam. U meni ništa nije bilo ni bivalo. Baš ništa. Ništa. Tupi pogled u tupu vječnost – u mrak, u bol, u nigdje.
On
Dražen Petrović, mlađi brat Aleksandra Ace Petrovića, drugi muški Jolin i Biserkin, Dalmatinac iz lipe šibenske varoši, bio je naša genijalna radost. Bio je neobjašnjeno čudo predivnog košarkaškog sporta – “neprevodiv u reči”, kako je divni i isto tako genijalni Vojvođanin pisao. Neviđena faca! Lijepa faca! Jedini voljen od svih, od svih onih koji su ga gledali, od svih onih koji su ga znali. Jedino mu se u tome približio Goran, koji mu se zahvalio i poklonio na najljepši način, pred cijelim svijetom, u svom najvećem momentu.
O čudesnom se dječaku pričalo već dosta, ali od kada je zabio ona dva slobodna za Šibenku protiv Bosne, u zadnjim sekundama, za osvojeno prvenstvo Jugoslavije, svi su poludjeli za njim – doslovno svi. Kakav frajer, zabiti onako lako te dvije medicinke, sa samo 19!
Nemoguće!
Nakon što je došao u Cibonu, u Zagreb, bila mu je dovoljna samo godina da postane daleko najveća zvijezda tog vremena – ludog crno-bijelog svijeta jugo-osamdesetih. U njegovo doba sve su se druge sportske (i ne samo sportske) zvijezde činile malene i prigušene, svi “drugi veliki” tek sporedni likovi jednog prevelikog filma.
To ga nije opteretilo, živio je i gorio za basket, ostao uvijek svoj i skroman, prirodan i sretan s onim što je bio. Slava mu je bila tek usputna stvar, posljedica posla koji je živio. Njegova opsesija bila je koš – koš više, samo koš više.
Takav, potpuno zaljubljen u svoj sport, u nedostižnoj lakoći, basketu je dao što nitko nikad nije. Neupitno je da postoji basket prije i poslije Dražena Petrovića, ne samo na Balkanu. On je jednostavno bio “totalno drukčiji od drugih”: bio je Hollywood, bio je novi val, bio je bunt koji svi žele, kralj kojeg svi vole. I taj otkačeni, dječački šarm – i frizura DR. J. Sve je bilo draženovski, sve nova dimenzija.
Svi mi, sportaši, učili smo od njega, svima je bio nadahnuće, svima primjer. Onim talentiranima posebno. Riješio nas je sve, riješio dogmu da takvi trebaju manje raditi jer su bogomdani – ne, po njemu su trebali više. Tako je dodatni, “korektivni trening poslije treninga”, Draženov poklon generacijama, a i ovom što vam piše. Sam fakat da je prvi put jedan košarkaš bio popularniji od svih nogometaša u Jugoslaviji, a bilo je puno velikih fudbalera u to vrijeme, govori sve o njegovoj veličini.
Ljudi koji znaju o košarci više od mene imaju oprečna mišljenja o tome tko je naš najbolji košarkaš u povijesti, moje je skromno da je Dražen zasigurno najveći. Najboljeg ostavljam njima na izbor. Jer Dražen je Petrović bio puno više od samoga sebe – bio je pokret, bio je ideal, bio je nešto drugo!
Biti dica, biti dica
Moj idol i ja nikada nismo bili veliki frendovi kako se govori, al’ smo si bili dobri, kak’ se u Zagrebu veli. Oni koji su bili u mojim uredima vidjeli su njegove knjige, naše i njegove fotke koje me prate cijeli život nakon njegova života.
U Zagrebu, na zidu Klinčeka, našeg malog nogocentra, iza stola na kojem sam zamiješao milijun i jednu belu, već 30 godina, visi naša slika dok s “talijankama” u ruci, za kućnim stolom, igramo briškulu. S nama je za stolom i jedan predivni dječak, moj voljeni rođak Ivan. Jadni Ivan, nakon što ga je auto skoro skroz pregazio udarivši ga u glavu, prošao je pakao po zagrebačkim bolnicama: operacija – temperatura – koma, operacija – temperatura – koma, i tako bezbroj puta, sve dok ga Nijemci nisu riješili. Jednom, bio je par dana dobro i bez temperature, upitao me može li vidjeti i upoznati Dražena. Ivan je imao nešto veliko i jako u sebi, nikad nije ništa pitao, šutio je i trpio, pa me taj upit iznenadio, malo i prepao.
Poljubio sam ga u onu lijepu i izrezanu glavu te rekao da idem ravno k njemu. Pomislih da je bolje pokušati danas jer nije se znalo kakvo će biti Ivanovo sutra, a imao je tek pet. To popodne otišao sam na Cibonin trening, par tisuća ljudi gledalo je Dražena kako s dva dodavača troši mrežicu sjevernog koša Dvojke Doma Sportova. Kad je završio, zahaklao sam ga na izlazu, a Majstor me samo upitao: “... reci kada triba, ‘oće li mali bit’ dobro?”. Sutra je moja majka Marija spremila ručak, malenog smo izvukli iz bolnice, stigli su iz Imotskog i njegovi roditelji, a Radiša je Mladenović škljocnuo moju najdražu fotku gdje gledam njega i Ivana dok igraju duplu briškulu. Dražen i ja, lica smo blaženih i mirnih, poput onih Tinovih u svemiru.
I cijelo smo to popodne kartali, Iko je bio presretan, bio mu je blizu, blizu našem Najdražem. Bili smo i mi dvojica, jer uz Ivana, vratili smo se doli, doli u kameno djetinjstvo. I opet bili dica. Dica Dalmacije - dica ulice.
Ima li koja večeras, košarke više nema
Kod njega u stanu, u neboderu udaljenom 100 metara od Doma Sportova, na ne znam kojem katu, završio sam samo jednom. Luda noć, tulum u zoru, tudum u zoru – i puno lijepih bića.
Po najljepšem gradu sretali smo se, uglavnom, ispred i u Kavezu ili u Saloonu. S njim su uvijek bila njegova tri najbolja zege frenda: naš veliki i zajednički Franjo Arapović, Ivo Nakić i “lepi” Boro koji je u Kavkazu visio po cijele dane – da što ne promakne. Obično bismo se skupili vikendom, i svaki susret bio je isti: onaj njegov široki, dječački osmijeh, drage i blage oči, dubok glas i čvrst stisak ruke. I “di si kapetane”… Obavezna cuga, par komentara o Dinamu i Ciboni uz neizbježni “ima li koja dobra večeras?”. I odlazak u noć, svatko svojom stazom. I svaki put sam bio sretan kao malo dijete, uvijek ispunjen ponosom što sam ga sreo, što ga znam, a bio sam već kapetan Dinama i igrao za Jugu. Kad god ga nije bilo, Franc i ja bismo pričali duže – samo o njemu, uvijek o njemu. Nakon 7. lipnja više nikad.
Toliko sam ga obožavao da mi je basket koji sam igrao i volio od kada znam za sebe, umro s njim. Otišao s njim. Priznajem, ima par godina moji Žuti i Marko, vjerni NBA fanovi, nagovorili su me da pogledam Curryja pa Dončića. Da, čisti genijalci, ali ja njih, kao i Letećeg, gledam youtubeovski – u čudu, ali bez emocija. I samo zato što me svaki na svoj način podsjeća na Dražena. Tekme ne gledam, predugo traju i ne želim da me lome, da ozljeđuju. Ne dam im da mi nametnu misli koje proganjaju, da mi opet krenu pitanja bez odgovora. I zato se sklanjam... i biram svog Dražena. Biram slike dodavanja kroz noge i iza leđa, slike driblinga u kontratempu, slike no look asistencija, slike njegove radosti – slike njegove i naše mladosti. Rađe sam zakucan tu, u svom basketu – bez obzira na sekunde koje izmiču i približuju. Jer tu ostajem jak i svoj, u osmijehu nekog odbjeglog i nikad prežaljenog vremena – vremena Dražena Petrovića, našeg Malog iz Šibenika.
Vama najbitnijima
Teta Biserka i šjor Jole, hvala Vam za sina, hvala Vam što smo ga i mi imali… I imamo još uvijek. Prenesite mu to, šjor Jole, prenesite mu. I čuvajte ga kao majka ovdje dolje. Dragi naš Aco, hvala ti za brata, hvala ti za voljenu Cibonu, za sve – bez tebe ništa ne bi bilo isto.
I oprostite ovom navijaču što je o boli pisao, nisam htio povrijediti – znam dobro da smo svi mi bježali u naše živote, vi niste mogli. Isprika ako naletite na razmrčenu i natopljenu tintu ovog i Draženu dragog papira – bilo je i vrijeme, bilo mi je vrijeme.
A Ti, Oče naš koji jesi ako jesi; budi mu blizu dok odrađuje svoj šuterski trening, budi mu blizu i šuti. Šuti i gledaj – shvatit ćeš ako nisi. I dozvoli ulaz svima, spoji navodno loše s kaotiga dobrima pa uživajte – to naš Mozart svira po užarenoj lopti, note samo njemu znane.
Dražene moj, majke nam se vide često. Teta Biserka svrati i na poneki ručak: to mi je drago, to mi je na ponos. Zagrli me, zagrlim je. Ne pričamo o tebi, nikada nismo…
Pax vobis. Memento mori qui. ludetis pilla
