Pokušat ću pobrojat što ne valja s našom reprezentacijom i našom košarkom općenito:

- prvo obrana, velika boljka hrvatske košarke (i mog Splita). Nekako je naša škola obrane postalo: preuzmi sve i preuzmi odmah. Pola koševa smo od Litve primili zato što smo u prvih pet sekundi obrane bespotrebno preuzeli centar beka i obrnuto. Kod hrvata međusobno ta obrana prolazi, jer najčešće, naši centri ne uspijevaju relizirati ispod koša a naši bekovi ne uspijevaju realizirati šut izvana. Ovo pišem ne samo za mlade (iako prvenstveno za njih), nego i za seniore. Kod Litve i njihove košarke, ništa lakše nije nego spustiti loptu centru kojeg čuva bek i njemu tada pogoditi koš, ili vratiti loptu beku kojeg čuva centar ili nitko i njemu tada pogoditi šut (uključujući tricu). Svi naši košarkaši u obrani slabo zagrađuju koš i nemaju kontrolu s onim šo im se događa iza leđa.

- drugo bekovi: naši bekovi u napadu nemaju siguran šut, slabo dodavaju, nesigurno spuštaju loptu centrima (koji isto tako nesigurno primaju loptu) i loše (neprecizno) završavaju ulaze. U obrani, oni ne uspijevaju ostati ispred protivnika i ne stvaraju mu pritisak.

- treće visoki: u obrani, naši visoki ne štite reket, lako se daju izvući van a kad se i vrate u reket bez direktnog protivnika za čuvanje, postanu pasivni. U napadu, previše žele igrati izvana i s loptom (što je dobro kao nadogradnja ali im nedostaju osnove), loša im je post up igra i ne znaju se dobro "rolati". Slabo se mogu izboriti za poziciju za napadački skok.

- četvrto napad: bez šuta vanjskih igrača i bez preciznog završavanja oko obruća, kako centara tako i bekova, nama dobre košarke. Joto je bio u pravu, Pleadin s kakvim takvim šutom fali ovoj selekciji.

Sve dobre reprezentacije s dobrim školama košarke ove osnove rade svjesno, sigurno i tečno pa to rezultira njihovim lakim pobjedama nad hrvatskom s 20 i više razlike.