neznam jel netko već stavio ovo, al za svaki slučaj:
Sinoć je u Litvaniji počela druga faza novog međunarodnog košarkaškog
takmičenja, Evropsko-afričkog prvenstva ili popularno rečeno EAP. U
svetskoj košarci, posle godina tame, konačno provejavaju vetrovi slobode
i progresa. Napušteno je srednjovekovno, totalno nekul shvatanje da za
reprezentaciju jedne zemlje treba da nastupaju igrači rođeni u njoj.
Zapitajmo se, zar bi jednom Draženu Petroviću bilo krivo da vidi tako
divnog gospodina i košarkaškog maga kao što je Delonte Drejper, kako sa
njegove pozicije organizuje napade vatrenih ili kako sjajno igra odbranu
na makedonskom komiti, Bo Mekejlebu. Naravno da ne. Po košarkaškoj
čaršiji se čak svojevremeno šuškalo da je Dražen imao master plan da iz
reprezentacije s vremenom izbaci smarače Rađu, Kukoča i Komazeca i da
njihova mesta popuni vedetama kao što su Vontigo Kamings, Kibu Stjuart i
Tundži Avodžobi – ali ga je nesrećna smrt u saobraćajci sprečila u tom
revolucionarnom poduhvatu.
Ipak, već u našoj grupi, propast multikulturalizma. Prošle su dve
monorasne ekipe. U Srbiji nema crnaca, u Francuskoj nema belaca. I u
drugim grupama nije prošlo bez šokova u prvoj fazi. Najveći šok je
svakako ispadanje najbolje reprezentacije univerzuma, Hrvatske. Hrvatski
trener Josip Vranković, koji se objektivnosti učio na prenosima HRT-a i
komentarima na Indeksu, pred prvenstvo je vrlo samouvereno izjavljivao
kako ima bolji tim od srpskog. Možda i ima, ali to nismo uspeli da
saznamo jer nas Hrvati nisu ni udostojili mogućnosti da to proverimo,
pošto su već u prvoj fazi naleteli na košarkaške velesile kao što su
Bosna i Makedonija.
Makedonija predstavlja najprijatnije iznenađenje na ovogodišnjem
EAP. U prilično solidnom timu gde igra par dobrih igrača kao što su
Gečevski, Ilijevski, Samardžiski, dominiraju dve glave koje pamti svaki
prosečan ciganin ili grobar sa severa i juga koji zna da otpeva više od
dve pesme, što je nekih 9% ljudi sa te dve tribine. To su Pero Antić i
Bo Mekejleb. I dok Pero Antić svakako ima veze sa Makedonijom, jer je
Srbin iz Skoplja, omaleni Amerikanac sa južnim susedom ima veze
otprilike koliko i MB pivo sa oznakom ” bezbedno za piće “. Ali ako
Delonte Drejper može da nasledi čoveka koji je prodavao fore Džordanu i
davao 20 poena po tekmi u NBA, može i Mekejleb da nasledi Vrbicu
Stefanova.
Posle našeg sinoćnjeg poraza od Litvanije, sprsko javno mnjenje već
ispoljava standardne nivoe inteligencije, empatije, objektivnosti i
košarkaškog znanja. Nivoe prosečnog listopadnog drveta, dakle. U opštoj
histeriji i bolu jer nas je, zamisli, dobio domaćin prvenstva koji je
pritom tradicionalno vrhunska repka koja je sinoć gađala trojke 60 % ,
provlače se i izjave tipa ” Duda nema pojma, sramoto za Srbiju, ‘oćemo
Darka Rusa za trenera!!! ” ili ” Teodosić je đubre, zašto nismo dali
državljanstvo Miltonu Palasiju!!”.
U drugoj fazi, nama je svakako bitna jedino utakmica protiv Turske –
koju ćemo dobiti, siguran sam u to kao što sam siguran u to da svaki
čovek koji je sinoć popljuvao naše momke na internetu, na jutjubu ima
Pitbula u fejvoritsima i da je ne jednom pokušao da se ogrebe za snošaj
preko Travijana ili Konkviztadora.
A onda, u nokaut sistemu sve postaje moguće – ukrštamo se sa značajno
slabijim delom kostura, gde bi trebalo da nam u potencijalnom
četvrtfinalu banu Rusi ili Slovenci. Poptuno izbacljive reprezentacije.
Pogotovu kada Duda Ivković izvuče svog poslednjeg keca iz rukava.
Anlišovani Bobi Marjanović, u prve dve faze držan lancima na klupi i
hranjen sirovim mesom u hotelu. Najebali su ga.