ZADAR - Kako se sada neumjerenima čine riječi koje je netko iz hrvatskog tabora izgovorio poslije utakmica u skupini u Makarskoj, a prije dolaska na završnicu u Zadru:

- Kad u Višnjiku ''grune'' devet tisuća navijača!

Pitanje je li se Zadar odrekao košarke veoma je jednostavno, ali je problematika slojevita. Na četvrtfinalu Hrvatska - Srbija oko četiri tisuće ljudi. U polufinalu Hrvatska-Grčka upola manje. U utakmici za treće mjesto - a na tribine su puštali besplatno - tek nešto više od tisuću posjetitelja. Finale u žalobno praznoj dvorani.

Usput, u Jazinama je na EP U18 prije deset godina bilo dnevno u prosjeku dvije tisuće prodanih ulaznica!

Pa onda, što mislite je li se Zadar odrekao košarke? U Višnjiku vidje smo tek nekoliko zadarskih fanatika, zaljubljenika koji ionako ne propuštaju niti jednu utakmicu. Ne vidjesmo, pak, mnoge trenere iz KK Zadar. Ne vidjesmo ni mnoge trenere iz pustih košarkaških škola. Iz drugih klubova. Ne vidjesmo nekoga od brojnih polaznika tih škola. A riječ je o gradu koji sebe zove gradom košarke! Ne vidjesmo ni Tornado. Ni gospodarsku vrhušku. Ni vrh političke nomenklature. Vidjesmo u pravilu goleme praznine u dvorani kojoj je nadjenuto ime po čovjeku koji odliven u bronci stoji nekoliko desetaka metara dalje.

Opstrukcija? Prejaka riječ, ali neki, za koje se može reći sve prije nego da nisu upućeni, tvrde da nije daleko od istine. Zašto? Valjalo bi duboko zaroniti u ovdašnje sportske, političke, gospodarske, socijalne i brojne druge prilike, ali bez obzira kakve bismo odgovore našli, jedno je sigurno - Zadar je propustio veliku priliku!

FIBA nije nezadovoljna tehničkim dijelom. Dapače, bio je kao švicarski sat. No, nezadovoljstvo praznim tribinama nije ničim lako prekriti. Ničim i nikako. Grad koji mnogi smatraju gradom košarke, novoj dvorani (bolje, pet dvorana) nazvanom imenom čovjeka koji je, ne sam, pronosio svijetom slavu Zadra, daleko je od onog što bi trebao biti. Od istinskog košarkaškog grada.