Osobno kao netko tko je pratio sve te turnire generacija 90-ih mogu reći da daleko više uživam u ovim B divizijama što nisam mislio da ću ikad reći...
Međutim, najvažnija stvar je da igrači nisu pod svjetlom reflektora, sjećam se osvajanja Šarića, Hezonje, generacija 96/97 kako su ih odmah mediji obilježavali kao spasitelje, velik teret i pritisak je bio na njima, a to često odvede u neke druge vode, nesportski život, potraga za novcem i slavom umjesto da su u toj dobi fokusirani na treninge i košarkaški rast.
Nažalost, mnogi se umisle, zaborave mane i ulaganje u sebe. Obljetanje raznih menadžera, pritisak roditelja. Osvajanje B divizije ili igranje iste nosi više minuta i ravnopravnu podjelu za sve igrače ili barem njih 90% u rosteru. Nema toliko rezultatskog pritiska jer iako je A divizija cilj, znamo da ispadanje niže će se teško dogoditi.
Naravno da igranje protiv jače konkurencije je bolje, pokazatelj neke vrijednosti, no za kasniju karijeru to nema preveliku ulogu baš kao i one naše silne medalje u kojima smo za podsjetnik bili vodeći po zlatima do pred par godina, osobito u16 i u18 ili u top 3.
Uživam ih gledati, osobito naše kreativce. Općenito bi cilj tih turnira trebalo biti izbacivanje nekoliko igrača za seniorsku košarku i fokus saveza da uz klupski rad dobijemo što više seniorskih košarkaša.
