S relativno novim promjenama u NCAA i drugačijim načinom razmišljanja današnjih igrača, mislim da je važno da naši rukovoditelji shvate kako je hrvatska košarka ušla u jedno novo razdoblje. Sad možemo mi polemizirati da je to grozno, da su djeca i roditelji razmažena i previše na TikToku itd.

Ali ta promjena je tu i ona je tektonska.

Nekad je možda bilo dovoljno da talentirani klinci sami dolaze, trpe i budu zahvalni na svakoj prilici. Odavno to više nije tako. Najbolji mladi igrači imaju izbor i očekuju kvalitetan rad, jasnu komunikaciju i osjećaj da ih se cijeni.

Hezonja je neki dan bio na nekom podcastu i rekao, da je tad razmišljao kad je odbio repku da se on nema kome što opravdavati. Kad je bio sam u Zagrebu i po snijegu išao na trening i što ja znam, nije nitko tu bio uz njega. Ne znam da se slažem s njim, ali mislim da je to iskreno rekao i da je to stav vecine igrača.

Dražen je osjećao da on duguje svojoj zemlji da igra. Djeca se danas ne osjećaju tako.

Ako želimo da najbolji igrači dolaze, ostaju i s ponosom igraju za Hrvatsku, reprezentacija mora biti mjesto na kojem će se osjećati cijenjeno i u kojem će dobiti najbolje moguće uvjete za razvoj.

Moraju se osjećati kao da im te pripreme i utakmice pomažu na tom putu.

Nikog ne aboliram, ali uzmi primjer: cijelu sezonu radiš da budeš sve bolji na poziciji 3. Ulažeš, radiš ekstra, boriš se u klubu, čak i plaćaš sa strane da dođeš do tog cilja. Klub ulaže malo, seniorske minute dobivaš na kapaljku, preživljavaš. Pregrizeš i makneš se iz svog grada i svoje zone komfora. Odeš u, recimo, Crnu Goru i tamo si 24/7 samo u košarci.

Igraš i misliš o košarci kojoj si potpuno posvećen. Ostavio si obitelj i frendove, a možda i koju frendicu :)

Dođeš u repku i sad će to biti mjesec dana puno slabijeg treninga s možda manje stručnim ljudima i igrati ćeš na poziciji s koje se pokušavaš maknuti. Umjesto tebe igra netko tko mislim da smo vidjeli svi koji realno ne može nešto puno bolje, ako uopće bolje od tebe.

Kakva je to onda trenerska vizija?

Zašto onda igrati? Za zastavu?

Da mi svi rekli kak je fin dečko?

I kad se već piše o Daliću i nogometu, upravo je TO bila jedna dobra kvaliteta Dalića – da je uvažavao mišljenja “zvijezda” na svom timu i prilagođavao se u dobroj mjeri svom igračkom kadru. Ni on nije bio iznad tima.

Od toga se nešto i da naučiti.

S relativno novim promjenama u NCAA i drugačijim načinom razmišljanja današnjih igrača, mislim da je važno da naši rukovoditelji shvate kako je hrvatska košarka ušla u jedno novo razdoblje. Sad možemo mi polemizirati da je to grozno, da su djeca i roditelji razmažena i previše na TikToku itd.

Ali ta promjena je tu i ona je tektonska.

Nekad je možda bilo dovoljno da talentirani klinci sami dolaze, trpe i budu zahvalni na svakoj prilici. Odavno to više nije tako. Najbolji mladi igrači imaju izbor i očekuju kvalitetan rad, jasnu komunikaciju i osjećaj da ih se cijeni.

Hezonja je neki dan bio na nekom podcastu i rekao, da je tad razmišljao kad je odbio repku da se on nema kome što opravdavati. Kad je bio sam u Zagrebu i po snijegu išao na trening i što ja znam, nije nitko tu bio uz njega. Ne znam da se slažem s njim, ali mislim da je to iskreno rekao i da je to stav vecine igrača.

Dražen je osjećao da on duguje svojoj zemlji da igra. Djeca se danas ne osjećaju tako.

Ako želimo da najbolji igrači dolaze, ostaju i s ponosom igraju za Hrvatsku, reprezentacija mora biti mjesto na kojem će se osjećati cijenjeno i u kojem će dobiti najbolje moguće uvjete za razvoj.

Moraju se osjećati kao da im te pripreme i utakmice pomažu na tom putu.

Nikog ne aboliram, ali uzmi primjer: cijelu sezonu radiš da budeš sve bolji na poziciji 3. Ulažeš, radiš ekstra, boriš se u klubu, čak i plaćaš sa strane da dođeš do tog cilja. Klub ulaže malo, seniorske minute dobivaš na kapaljku, preživljavaš. Pregrizeš i makneš se iz svog grada i svoje zone komfora. Odeš u, recimo, Crnu Goru i tamo si 24/7 samo u košarci.

Igraš i misliš o košarci kojoj si potpuno posvećen. Ostavio si obitelj i frendove, a možda i koju frendicu :)

Dođeš u repku i sad će to biti mjesec dana puno slabijeg treninga s možda manje stručnim ljudima i igrati ćeš na poziciji s koje se pokušavaš maknuti. Umjesto tebe igra netko tko mislim da smo vidjeli svi koji realno ne može nešto puno bolje, ako uopće bolje od tebe.

Kakva je to onda trenerska vizija?

Zašto onda igrati? Za zastavu?

Da mi svi rekli kak je fin dečko?

I kad se već piše o Daliću i nogometu, upravo je TO bila jedna dobra kvaliteta Dalića – da je uvažavao mišljenja “zvijezda” na svom timu i prilagođavao se u dobroj mjeri svom igračkom kadru. Ni on nije bio iznad tima.

Od toga se nešto i da naučiti.