Pokušaću da parafraziram Šarasovu izjavu na koju se referišem.

"poštujem kolege igrače i trenere iz ruskih klubova i žao mi je što im se ovo dešava, ali nemoguće je igrati košarku kada se tako blizu dešava rat, stradanje, smrt, niko od nas se u ovom trenutku ne osjeća sigurno, oružje, agresija, rat, smrt civila".

Neko bi trebao da podsjeti čovjeka da je bukvalno na 60-70km od mjesta na kom je živio i igrao košarku, bilo teško ratište, oblast na kojoj je svakodnevno ginulo na desetine ili stotine civila, i da nikom nije palo na pamet ni da postavi pitanje igranja njegovog kluba na nekom drugom mjestu, a kamoli izbacivanja kluba iz samog takmičenja.

Nije sporan položaj ruskih klubova danas, već samo hipokrizija i pretvaranje da je ovo prvi sporan trenutak u Evropi, tj. selektivni pristup, koji  narodi se mogu i smiju tlačiti a koji ne, odnosno koji agresor može napadati "legalno" a koji je krivac