Košarka postaje sve manje športom klubova, a sve više športom franšiza, što je svojstveno u Americi, ali Europljani je to manje prihvatljivo ili uopće neprihvatljivo. Stvaranje umjetnih klubova bez ikakve tradicije, dolazak krupnog kapitala koji diktira sve. Praktički jedan Monaco i Bayern do prije nekoliko sezona u košarci nisu ni postojali, kao ni PSG, ali to je i manji problem; ako imamo Real Madrid, Barcelonu (općenito kao športsko društvo), Olympiakos, Zvezdu, CSKA, Fenerbahče i druge, bilo je za očekivati da će se i Bayern Munchen, Monaco i PSG priključiti vrhunskoj košarci; ipak su imena sponzorski puno primamljivija u odnosu na recimo jedan PAU Orthez, Le Mans, Limoges ili Bamberg. No dolazak Dubaija apsolutno sve mijenja.
Na početku nastavka ove ULEB organizacije u vrijeme unutar razlaza FIBA-e, već se krenulo stvarati umjetni klubovi, tada su to bili, čini mi se St. Petersburg (ne, nije nastao iz Zenita, a i taj Zenit nije predstavljao ništa posebno...) i Ural. Zapravo od tada više plasman u nacionalnom prvenstvu prestaje biti isključiv kriterij na temelju kojeg će pojedini klub igrati koje natjecanje te se na neki način stvara podloga za zatvoreniji sustav.
Velike ribe pojedoše one male. Ali i one polako bivaju u podređenom položaju kada se pojave super bogati investitori iz Dubaija.
