Meni je bilo malo bolno gledati ovu košarku, iskreno.
Tu se ne zna tko pije, tko plaća. Najbolje se vidjelo u napadu za pobjedu protiv Turaka - ne zna se tko izvodi loptu, tko bi trebao izaći u blok, tko bi je trebao primiti, tko treba uzeti ključne šuteve... Jedna riječ koja najbolje opisuje našu igru je stihija.
Ono što je najbolnije je da se opet ne izbacuje bek koji je u stanju kontrolirati loptu, riješiti se suparničkog presinga, iskreirati nešto iz picka... Turci imaju onog Akyuza, Litva ima trojicu (broj 4, 9 i 13) i svi oni pored naših bekova izgledaju kao avioni.
I zašto se Šamanića gura pod koš da brani one turske stokilaše, samo zato što je najviši? Kad smo već kod malog Luke, ne sviđa mi se što mu se stalno događa da u utakmici ima periode igre gdje uzima pauzu, pari kao da mu se ne da ili ima problem sa fokusom na utakmicu. U svemu ostalom je klasa za sebe.
Al dobro, dječja je to košarka... vidjet ćemo gdje će ti klinci biti za dvije godine.
[uredio Lionel Mandrake - 21. kolovoza 2016. u 19:31]