Pala je Cibona. I to nije bila nikakva slučajnost, nikakva sretna večer – to je bila demonstracija sile, karaktera i ponosa! Na parketu se nije igralo, na parketu se ratovalo. Svaki igrač je ostavio komad duše, svaku loptu su krvarili, svaku obranu su odradili kao da im o životu ovisi!
Ovo više nije ona Šibenka koja luta. Ovo je Šibenka koja zna tko je, što hoće i kako do toga doći!
Ali... neka se ne zaboravi – ova priča nije počela danas. Ova priča ima svoje korijene. Ima svog arhitekta. Hrvoje Radanović. Čovjek koji je preuzeo brod kad je tonuo. Koji je držao svlačionicu kad su svi drugi šaptali da je gotovo. Koji je gubio, ali nije klonuo. Koji je gradio kad nitko nije vjerovao.
I sad, kad se slave pobjede, kad se dijele lovorike – njega nema. Ali mi, koji volimo ovaj klub, znamo da je njegovo ime utisnuto u svaku obranu, svaku asistenciju, svaku pobjedu.
Zato neka se zna – ova pobjeda je i njegova. Ova borba je i njegova. Ova Šibenka nosi Hrvojev potpis!
Hvala, bivši Treneru. Ovo je i tvoja pobjeda.