O hrvatskoj košarci koja je, kako vrište naslovi sa svih strana, dotaknula dno ne bih, ne želim papagajski ponavljati ono što većina govori. Isto tako, ne bih previše ni o Dini Rađi i vodstvu HKS-a, budući da je to također tema oko koje se manje-više svi slažu. Reći ću samo kako ni uz najbolju volju ne mogu naći puno ljudi koji su mi antipatičniji i o čijem radu radu imam lošije mišljenje, bilo da se radi o sportu ili društvu općenito, nego što je Dino Rađa. Što se mene tiče, neka odstupi odmah, to je najmanje što čovjek može učiniti nakon svega što je hrvatska košarka doživjela otkad je on jedan od njezinih ključnih ljudi.
No, isto tako, ne želim se ukrcati na vlak koji je sad svima privlačan i označiti Rađu apsolutnim krivcem za sve loše u našoj košarci. Konačno, slažemo se svi kako ne govorimo o pretjerano sposobnom čovjeku, pa bi bilo kontradiktorno smatrati ga sposobnim biti jedinim odgovornim. Nije on baš toliko dugo na vodećim funkcijama u našem Savezu i nije on jedini koji je pridonio svemu ovome, priča je ipak počela malo prije. Ali, i to je već tema o kojoj se nadugo i naširoko priča, pa zato ja neću.
Ja bih se pozabavio temom koja dominira našim medijskim prostorom zadnjih danas, a to je ona stranca u reprezentaciji. Ovo je vjerojatno i jedina tema u vezi koje podržavam mišljenje Dina Rađe. Iskreno, ne znam koji su njegovi razlozi zbog kojih ne želi stranca u reprezentaciji, je li to njegovo uvjerenje ili jednostavno štiti svoje interes, ali tu u konačnosti nije ni bitno, to je njegova stvar.
Meni je neshvatljivo da netko, u vrijeme kad se stalno priča o zasićenosti transferima, kad se priča o sportu koji je izgubio svoju draž, može prizivati stranca u reprezentaciji i tako 'prodati' reprezentativni sport, posljednje utočište onog izvornog natjecanja, u kojem se uspjeh ne može kupiti ili uvesti. Odmah ću ovdje napomenuti i staviti digresiju, strancem ne smatram igrače koji nisu etnički Hrvati, ali su ili ovdje rođeni ili imaju povijest života u Hrvatskoj na osnovu koje su stekli državljanstvo. Kad govorim o strancu, govorim o igraču koji nema veze s Hrvatskom i koji je dobio državljanstvo samo da bi igrao za reprezentaciju.
Nakon što sam objasnio što je za mene stranac, nemam problema reći kako sam protiv stranaca u nacionalnim selekcijama, bilo da se radi o Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Francuskoj ili SAD-u, bilo da se radi o nogometu, košarci, rukometu ili odbojci. Dakle, to je stav, koji se ne mijenja ovisno o tome jesmo li uspješni ili imamo li na određenoj poziciji igrača vrhunske kvalitete.
Još nekako i mogu shvatiti da netko priziva strance u reprezentacijama (zapravo, ne mogu, ali ' ajde), ali argumenti 'svi tako rade, pa zašto ne bi i mi' i 'bez njih smo neuspješni, pa ih onda treba uzeti' su mi posebno žalosni. Prvi mi je na razini malog djeteta, kad mora objasniti mami zašto je učinio nešto loše, pa onda kaže kako su i drugi to napravili. A iz drugog progovora čista proračunatost i želja da se do rezultata dođe pod svaku cijenu, pa je onda valjda sve dozvoljeno.
Danas se priča o tom famoznom razigravaču, sutra ćemo možda imati njega, ali ćemo 'škripati' na nekoj drugoj poziciji, pa ćemo onda gledati tko bi tu mogao uskočiti. Meni je to neshvatljivo. Ako nešto ne volim, ne volim patetiku i razbacivanje floskulama, ali uvijek će mi biti draža reprezentacija u kojoj igra domaći igrač, sa svim svojim kvalitetama i nedostacima, nego kupljeni stranac. Čak i kad bih imao garanciju da će taj stranac donijeti napredak, a tu garanciju nemamo.
Pomalo je i kontradiktorno pričati o sustavu koji je zakazao i istodobno prizivati stranca, jer sama činjenica da u sustavu nešto ne valja jasno kaže i da se to ne može riješiti jednim potezom. Nisam košarkaški fanatik, ali pratim ovaj sport dovoljno da bih vidio kako dosta toga očito ne 'štima'. Koje su to konkretno stvari i što bi trebalo učiniti, neka govore oni bolje upućeniji u problematiku. Ali sa što manje fraza, floskula i konstatacija koje već i ptice na grani znaju, a više jasnih i konciznih rečenica u kojima će se konkretno reći 'ne valja to, to i to' i 'trebalo bi učiniti to, to i to'. Takve stvari ću uvijek rado pročitati i poslušati.
Međutim, nikad neću shvatiti kako nekome može biti sasvim normalno dovesti stranog igrača i na taj način zakrpati rupu. Toga već ionako napretek imamo u klupskom sportu koji je postao krajnje iskomercijaliziran. Ako nam dovođenje stranaca u nacionalne selekcije postane normalno, gdje je tu onda smisao i može li se uopće onda više govoriti o reprezentacijama?
