Aktualno vodstvo HKS-a je već 'prožvakana' stvar i o tome više nema potrebe pisati. Čak i da ste najsposobniji, najmoralniji čovjek na svijetu i da je vaša krivnja minimalna, kad 'firma' na čijem ste čelu doživi ono što je posljednjih godina doživjela hrvatska košarka, nekakav minimum odgovornosti je zahvaliti se i dati ostavku. A posebno je suvišno govoriti o ostavci kad govorimo o mandatu koji odrađuju Rađa i društvo. No, na stranu sad to.
Odgovornost aktualne garniture s vrha HKS-a za posljednje traumatične epizode hrvatske košarke je neupitna, ali bilo bi pogrešno baš sve svaliti na njih. Ima nešto i do bivših ljudi koji su držali uzde našeg nekad trofejnog sporta, a ima nešto i do trendova koji su neupitni. Vremena kad je Hrvatska mogla sa sigurnošću računati na pobjedu portiv reprezentacija kao što je Finska su davno prošla i (gotovo sigurno) nikad se neće vratiti.
Malo me stvari umara kao priče o prošlosti, o vremenima kad smo Finsku ili njoj slične pobjeđivali s 50 poena razlike. Postoji razlog zašto su 70-te ili 80-te godine prošlog stoljeća bile toliko uspješne za Hrvatsku (Jugoslaviju), a to sigurno nije (samo) činjenica što su onda Saveze vodili puno sposobniji ljudi, što je sustav bio znatno sposloženiji i što smo onda imali nemjerljivo bolje igrače. Jednostavno, košarka i sport općenito onda su bili nešto sasvim drugo, tadašnje okolnosti bile su kao stvorene za uspjehe Hrvatske (Jugoslavije), posebno kad govorimo o sportovima s loptom.
U to vrijeme sport je praktički još bio na amaterskim razinama, nije bilo toliko novca koji danas donosi prevagu ekonomski moćnijim državama, a naravno kako je veliku ulogu igralo i ostajanje igrača u zemlji do ozbiljnih godina. Sve to omogućavalo je ondašnjoj reprezentaciji i klubovima ravnopravno nadmetanje s vodećim svjetskim silama, često i pobjede protiv njih i medalje na velikim natjecanjima. S druge strane, bilo je mnogo država koje se nisu ozbiljno bavile mnogim sportovima, pa su kao takve bile lagani zalogaj i prilika za uvjerljive pobjede reprezentacije Jugoslavije ili Hajduka, Dinama, Crvene zvezde, Partizana, Cibone, Jugoplastike, Bosne, Metaloplastike. Ukratko, bilo je to savršeno vrijeme za ovdašnji sport. Veći i bogatiji zbog tadašnjih okolnosti nisu bili u prednosti, dok se mnoge države nekim sportovima uopće nisu ozbiljnije bavile.
Međutim, nakon promjena s početkom 90-ih, a posebno u ovom stoljeću, kojeg obilježava velika sportska ekspanzija, stvari se mijenjaju i sad su države poput Hrvatske u lošoj situaciji. Zbog profesionalizacije sporta i ogromnog novca koji velike države danas ulažu u sport, mi jednostavno teško možemo držati korak s njima, a s druge strane se i oni koje smo nekad smatrali liliputancima počinju ozbiljnije baviti sportovima koje nekad nisu doživljavali.
Već je izlizana fraza kako 'danas svi igraju nogomet', no to je istina. Danas je iznimno širok krug dobrih momčadi i reprezentacija koje mogu iznenaditi favorite, sve je manje laganih utakmica i unaprijed upisanih pobjeda. Nogomet je najpopularniji i globalno najrašireniji sport, pa je kod njega to najviše izraženo, ali i košarka sve više ide u tom smjeru. Vidjeli smo i u ovim kvalifikacijama, mimo svih naših trauma, kako stvari više ne idu tako glatko za košarkaški velike zemlje. Srbija dvaput izgubi od Belgije, Španjolska gubi od Gruzije, ta toliko razvikana i moćna Slovenija se čupa protiv Švedske…
Nije ovo ni u ludilu pokušaj opravdavanja naših poraza i guranja problema pod tepih, ali to su činjenice. Da nam je Savez najbolji mogući, da sve ide kao podmazano, da proizvodimo igrače i trenere kao na traci, Hrvatska više nikad neće biti toliko bolja od Finske kao što je nekad bila, ako uopće bude bolja. To je i logično. Lošije reprezentacije i one koje tek počinju uvijek imaju veći prostor za napredak, tako da s vremenom mora doći do smanjenja razlika. Pogotovo ako su te manje zemlje ekonomski moćne, dobro uređene i ako imaju predispozicije za određeni sport.
Nogomet je svoj put smanjenja razlika između 'velikih' i 'malih' odavno započeo, kroz isto trenutno očito prolazi košarka, a možemo uočiti isti trend i u sportovima za koje se često kaže, ponekad i posprdno, da se ozbiljno igraju u desetak, možda i manje država. Na svojoj smo koži već osjetili kako je Nizozemska postala ozbiljna reprezentacija u rukometu, Portugal više ni ne smatramo iznenađenjem, a izgledno je kako će Belgija i još poneka država uskoro postati faktor u sportu uz koji smo ih do prije nekoliko godina teško mogli povezati.
Još ću se jednom vratiti početak. HKS, a posebno aktualna garnitura, svakako su primjer kako se jedan Savez ne bi trebao voditi, no teško je očekivati da će bilo kakva promjena dovesti Hrvatsku na pozicije na kojima je nekad bila. Možemo mi ponovno biti dobri, dapače, vjerojatno će tako u budućnosti i biti, ali taj put bit će iznimno težak. 'Danas svi igraju košarku', to moramo već jednom shvatiti. Trenutno smo loši, prolazimo kroz iznimno turbulentno razdoblje, ali čak i ako (kad) se jednom situacija popravi, mi više nikad pobjedu protiv nekakve Finske nećemo moći uzeti 'zdravo za gotovo', ta vremena su prošla.
