Slika i prilika hrvatske klupske košarke godinama pokazuje gdje smo – „sirotinja“. Praktički smo igrački ostali na samo 3 kluba i to na ona koja su godinama-prolazila gospodarila košarkom, ona koja su godinama propadala i bila na rubu bankrota (a u nekim drugim, uređenijim društvima, zbog financijskih dugova – odavno bi zbog tog razloga bila u stečaju ili ugašena, bez obzira na svu tradiciju), a koja su, nažalost daleko iznad od ostatka lige. Cedevita junior i još pokoji klub u pojedinom razdoblju se drže iznad crte (lani je to bila Gorica, katkad je to Šibenka, jedno vrijeme čak dva šibenska kluba, ponekad netko iz Rijeke) – ostatak lige je teški amaterizam. Kad bi si barem priznali da je to amaterizam. Klubovi plaćaju žeton-pojačanja iz igrača najčešće nekih iz američkih liga, samo kako bi se spasili od ispadanja i produljili agoniju. Ne može se kriviti ni Dubravu, ni Alkar , ni Zabok, ni Bosco ili neki drugi klub koji tako godinama „krstari“ u 1.ligi. Ma kome ne bi bilo u interesu igrati 1. ligu?! Ali prije 15-20 godina bilo je po razini kvalitete više takvih klubova – drugoligaša, dok je prva liga, bez obzira na dolazak ABA lige, ipak sadržavala klubove s određenom igračkom kvalitetom koji su još u početku mogli parirati ABA ligašima. Znači kvaliteta lige u ovih desetak godina drastično se srozala. Sjetimo se samo da je jedan Zadar igrao važnu ulogu u europskim natjecanjima, pandan ovome ULEB kupu, Cibona je godinama bila stabilan i pouzdan euroligaš, ni Splitu europska natjecanja nisu bila nepoznanica. Prije dvadeset i kusur godina, na europsku scenu sa zapaženim rezultatima u natjecanjima kao što su ugasli Kup Koraća, izlazili su Zagreb, Zrinjevac, čak i Dubrava.
U prvim godinama ABA lige tamo su se znali plasirati klubovi poput Rijeke, Šibenika … uglavnom „osiguravajuća“ društva, kao i telekomunikacijski giganti onoga vremena bili su unosni sponzori. No nekako s odmakom vremena i kad su sponzorstva lagano presušila, opadala je kvaliteta lige, a novi izvori financiranja nisu nađeni. Isto tako danas je gotovo nemoguće zadržati talentiranog 17-godišnjaka u nastojanju da ne ide graditi karijeru negdje vani, nego da bude nositelj kluba u 1. ligi. U stvari moguće ga je, ali pod kojim uvjetima (sjetimo se slučaja Darija Šarića i njegovog „prijelaza iz Zagreba u Cibonu prije desetak godina). Jedino što drži hrvatsku košarku jest činjenica da se u našem podneblju još rađaju izvanserijski igrači, talenti koje će se trebati izbrusiti. No i takvi igrači često su samo produkt svojih menadžera ili poznatih očeva, a i ni sami nisu baš skloni timskoj igri jer se jednostavno ne žele uopće kalupirati 1. ligi i riskirati da u svojim ranim dvadesetima postanu „prosjek“, ili da se jednostavno ne razviju u igrače preko 1.lige jer znaju da tu ne mogu napredovati. Radije biraju igrati bilo gdje drugdje, jer su im veće šanse da se tamo ostvare, pa ako do toga i ne dođe i ako budu zaboravljeni, mogu si sami priznati – probali smo, pokušali smo. Samo rijetko tko uspije vani, ili ostvari karijere poput Hezonje, Žižića ml. i sl., dok s druge strane imamo igrače poput Mazalina, Slavice, čak i Bendera koji su puno obećavali u juniorskim danima, no nisu ostvarili neke impozantne karijere. L. Šamanić i R. Prkačin i L. Gnjidić su ipak projekt roditelja od kojih se očekuju također velike karijere, što recimo nije pošlo za rukom M. Petroviću i A. Vrankoviću. A gdje su tek oni manje poznati ili manje razvikani košarkaši rođeni između 1995-2002., koji bi, da imamo barem solidnu i financijski stabilnu ligu (čak i bez utjecaja ABA lige), u nekim normalnim okolnostima bili okosnicom većine klubova, koji bi i u reprezentaciji mogli participirati, te ono što je još bitnije, koji bi od profesionalne košarke mogli normalno živjeti i pristojno zarađivati. Da, ovdje u Hrvatskoj. Vratimo film 25-30 godina unazad, nisu ni tada financije bile bajne, ali prezimena poput Šamanić, Prkačin, Gnjidić, Šarlija, Šarić, Voloder, Ridl, Naglić, Videka, Popović, pokojni Sobin itd. možda se nisu tada izgovarala sa strahopoštovanjem kao Kukoč, Rađa (tog vremena), Vranković, Tabak, Komazec, Arapović, Čutura… No kao svojevrsni drugi ešalon, držali su renome lige, pa na kraju krajeva su bili i simbolima klubova koji su tada znali zapapriti jednoj neprikosnovenoj Ciboni.
Savez?! Nema se što tu napisati…
[uredio Reset-21 - 11. svibnja 2023. u 21:25]
