Jednu od prednosti ABA lige vidim u ujednačenom broju utakmica, minimalno 30 unutar sezone, za razliku od europskih natjecanja gdje taj broj može značajno varirati: možete završiti natjecanje već u rujnu sa samo 2 odigrane utakmice, u prosincu s 6 ili 8, u veljači s recimo 14 i da ne nabrajam. Iako više ni nema onih gotovo isključivo knock-out sustava te se igra po skupinama (a knock-out faza počinje obično nakon nove godine, ili kasnije - u proljeće) pa je zagarantiran minimalan broj utakmica, zasad to ne ohrabruje hrvatske klubove da se upuste jer im je pregust raspored.
Po meni, ovakva ABA liga nema smisla. S manjim brojem utakmica regularnog tijeka sezone uz Final 4 na kraju, bilo bi se moglo uskladiti igranje na sva tri fronta (domaća liga, regionalna liga, FIBA Europe Cup ili FIBA liga prvaka ili ULEB Cup). ABA je pak postala preveliki mastodont i nema smisao kako je u prvotnom konceptu bila zamišljena. O regularnosti samih natjecanja bespredmetno je uopće i govoriti nakon brojnih izigravanja pravila samo radi pogodnih. Prevelik kolač koji je ABA prigrabila naprosto koči klubove iz Hrvatske jer, vidimo na primjeru Cibone, ali i rezultata Zadra i Splita zadnjih sezona (tek ponekad dohvate četvrtfinale) da to ne ide dobro po nas. Budžeti hrvatskih klubova ne mogu pratiti suludi tempo, pa su nažalost žrtvovana europska natjecanja. Ni sa slovenskim klubovima situacija nije puno drukčija; oni doduše imaju jednu Cedevitu Olimpiju, ali to je više izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Eventualno regionalna liga u smislu podjele na Zapadnu (SLO, HRV BiH) i istočnu diviziju (SRB, CG, KSV, MKD, UAE...) s manjim brojem utakmica bila bi opcija koja bi mogla živnuti našu košarku.