Čitajući ove topice na kojima se komantarišu utakmice Hrvatske reprezentacije sa EP-a osjetan je dominantan osjećaj želje za nečim velikim, gorčine što te velike priče nema, te razočerenje na kraju. Vječito vam je glava ka nebu uperena, ko da čeka neku hrvatsku sportsku bajku. Hrvatska sportska bajka, priča kad u jednoj utakmici, poluvremenu ili jednom tajmautu neugledna grupa gubitničkih crnih pačića nekom igrom sudbine postaje jato lijepih, bijelih labudova, odigrana je nažalost samo jednom. Jednog februara 2003. godine u portugalskoj Madeiri, u jednom drugom sportu, od tada manje poznatog dramatičara L.Č. Kasnije se bajka više puta probala reprizirati, u raznim drugim sportovima, na raznim drugim prvenstvima, ali nikad to nije bilo to.

Šta hoću da kažem. Osnovni je problem u nerealnosti, bajke se dešavaju jako rijetko, a često to nisu bajke, već samo logičan slijed dešavanja. Hrvatska košarka danas po meni je dostigla vrh kad ju je vodio Jasmin Repeša. Uz najbolju volju ja teško mogu zamisliti ovu grupu igrača, sa ovakvim vodstvom na boljim pozicijama nego je to tada bilo. Dojam javnosti tada je bio da je sve to neuspjeh. Nikad se nisam složio.