Ovakve utakmice, pa i eventualni uspeh na EP, mogu razdrmati hrvatsku košarku iz decenijske letargije.
Da li vi mislite da su se u Srbiji slučajno pojavili teniseri Đoković, Jankovićeva, Ivanovićeva ...? Svi su oni počinjali da udaraju lopticu kada je Monika Seleš, tada Jugoslovenka, dominirala svetskim tenisom. Kada biste vi znali koliko se klinaca na betonskim košarkaškim terenima širom Srbije identifikovalo sa Đorđevićem ili Bodirogom i maštalo kako oni u poslednjoj sekundi pogađaju "trojku". U njima su našli svoje sportske uzore, igrače-pobednike, koji su ih motivisali da počnu ozbiljno da se bave košarkom i ostanu istrajni u svojoj nameri, po sistemu: "Kada su oni to mogli, zašto ne bih i ja?!"
Imali su jasnu viziju pred sobom: da igraju za reprezentaciju i u poslednoj sekundi "trojkom" donesu pobedu svom timu i radost naciji. Ili da budu članovi selekcije koja će osvojiti zlato i kojoj će u Beogradu biti priređen veličanstven doček. Maštali su da im 100 hiljada pred skupštinom skandira ime.
Uostalom, to je priznao i talentovani plejmejker Srbije Teodosić koji je nedavno izjavio da je maštao o tome da u dresu reprezentacije svojim košem odluči pobednika i da ga je to teralo da trenira i da se usavršava.
Mali Hrvati do sada nisu imali košarkaškog uzora. Imali su pred sobom samo košarkaške gubitnike koji kockaju 20 razlike prednosti i primaju koš u poslednjoj sekundi. I s kim onda da se identifikuju? Koga onda da odaberu kao uzora?!
[uredio etno-expert - 06. rujna 2007. u 15:26]