Slučaj Marija Hezonje prkosi uobičajenoj krivulji u kojoj fizički dominantni igrači svoj vrhunac dosežu sredinom 20-ih. Hezonja je tek ulaskom u tridesete postao jedan od najdominantnijih igrača Europe. Koliko god na prvu izgleda čudno, ima par dobrih razloga zašto baš sada odnosno zašto tek sada.
Igranje košarke, a pod tim mislim doslovno igranje, donijelo mu je prijeko potrebnu stabilnost i kontinuitet. Njemu, kao veliko emotivcu, to je bila ključna stvar. Adaptacija na europsku košarku mu je bila najmanji problem. Njegov high-release skok šut, igra u tranziciji i sposobnost preuzimanja više pozicija u obrani savršeno odgovara modernoj Euroligi. Godine su donijele i sazrijevanje, barem u kontekstu pronalaženja sustava koji će kanalizirati njegovu agresivnost. I sam često spominje istu stvar – da mu je u ovoj fazi karijere jedini cilj da momčad pobjeđuje. I za sami kraj, možda i najbitnije njegova fizička sprema i radna etika! Umjesto očekivanog pada, Mario postaje fizički moćniji, što je rezultat njegovog fanatičnog pristupa treningu, a što mu omogućuje na igra sa energijom i atletizmom na najvišoj mogućoj razini. On sada zapravo igra košarku sa iskustvom veterana i tijelom mladića, i to je sjajna stvar.
Tako da ono što sam u prvoj rečenici već rekao, Mario je zbilja rijedak primjer igrača koji je sirovi talent iz rane mladosti uspio ukrotiti ili barem donekle ukrotiti, ali dovoljno da taj svoj talent na koncu pretvori u vrhunsku profesionalnu učinkovitost baš u godinama kada drugi počinju usporavati. U Europi, posebno u Madridu, pronašao je balans između slobode u igri i hijerarhije, tako da ga u dresu Reala rijetko gledamo u grču. Kad na to nadodamo unutarnji mir i njegovu bolesnu radnu etiku i činjeniccu da mu se tijelo još uvijek ne troši kao kod drugih – dobijemo to što danas gledamo. Kasni procvat Marija Hezonje.
Neke stvari od onog divljaka će uvijek ostati, to je potpuno jasno. Zato i jeste Hez. Trajati će i živcirati će nas on još dosta godina.
