Naučili smo da nemamo šanse ako svi ne stanu pod zastavu i skupe glave. Vjerojatno će nas ljeto i nekoliko solidnih ili čak pokoja sjajna partija ekipe Smith, Hez, Babo, Šiši, Zu, uz Filipovića, Badžima, Nakića, Matkovića.... zavarati. Uživat ćemo, možda čak skinuti kakav grčki ili slovenski skalp, sakriti ispod tepiha slučajeve Žižić, Božić... I probuditi se u studenome s gropom u grlu; tu gdje smo se zamrzli noćas. Možda se navedenima pridruži još Šamanić, Ivišić, tko zna tko sedmi ili osmi ili dvanaesti, ali mi pričamo o kultu reprezentacije tamo gdje ne postoji obična kultura reprezentacije i gdje sve ovisi o dobroj volji pojedinca hoće li podmetnuti vlastita leđa.
Gledao sam u subotu u nekom podcastu slatkorječivog Jaska kako pronalazi birane riječi za objasniti zašto smo izgubili u Brestu. Selekcija, moramo tražiti sebe, vizija, kontinuitet. Kao da priča o nekom Nato summitu ili menadžerskom weekend festivalu s pucanjem i pevanjem, a ne o reprezentaciji kojoj nemalo prijeti propuštanje prve kontinentalne smotre u povijesti. Samo činjenica da su Bosanci od nas još veći Indijanci, pa noćas nisu sredili Francuze koje su imali na konopcima, mogla bi tu biti presudna, kada s listopadom Sesaru počnu padati prve košarice.
Neće tu biti reda još sto godina. Rukavina, Joke, naši, njiovi, torbarenje i lešinarenje, tri Hrvata četiri kandidata, pitajte Nagya ako sam ja samo jedan ishlapjeli malodušni čičica. Uživajmo ovog ljeta, dok možemo. Možda nam prvog pravog pleja u tri-deu isprinta čet-đipiti, kad mi ne možemo tako nešto napraviti kvarat stoljeća.
