Činjenica je da za razliku od drugih sportova u košarci ne postoji kult reprezentacije.
Puno je tu komponenti koje utječu na to. Počevši od izostanka rezultata (najblaže rečeno), preko jako lošeg rada Saveza, skoro nikakve medijske eksponiranosti košarke, katastrofalnog odabira izbornika početnika, lutanja s velikim brojem igrača koji jednostavno nemaju kvalitetu, prelaganog ulaska u reprezentaciju, termina reprezentativnih utakmica koji ne dozvoljavaju nastupe najboljih igrača itd.
Na sve to dolazi onda još individualni karakter svakog pojedinog igrača. Nekima je igranje za reprezentaciju čast (Šarić, Babo, Drežnjaci, ...), a nekima je opterećenje i onda pronalaze razno-razne izgovore.
I dok igrače koji jasno iskomuniciraju razlog zbog kojeg ne žele igrati za reprezentaciju, poput Radoševića, mogu razumjeti, nekako mi je teško provariti umor (od igranja hrvatske i ABA lige) kao iskreni i opravdani razlog otkaza.
Nažalost, kad smo se svi počeli nadati da bi reprezentacija mogla povući košarku u nekom pozitivnijem smjeru (znam, preveliki sam optimist), ovoliki broj otkaza za kvalifikacijski turnir za OI, koje su vrh sportskih događanja, jednostavno je preslika banana stanja naše košarke.
