Šamaniću nije mjesto u reprezentaciji; još jedan od onih, sada već brojnih igrača koji se ne mogu dulje zadržati na jednom mjestu, što dovoljno govori o njemu. Otac Marko je tokom 90-tih i 00-tih kad je igrao, bio "na zemlji", ali sin Luka si je umislio da je svugdje glavna faca. Uglavnom na neki način je turobno i za košarku kao šport da igrači mogu mijenjati klubove/ franšize "kao čarape", da postoje "žeton pojačanja"...
Stječem dojam da je kod brojnih igrača čiji su očevi bili proslavljeni košarkaši, prvo na pameti im je lova, dominacija, pa i sebeljublje. Svi nekako puni sebe.
A klubovi - bolje ne ništa reći o vodstvu klubova. Koliko samo Cibona duguje bivšim igračima, koliko trenerima. I svake godine uvijek ista priča...
Reprezentacija još i dobro stoji kakvi su nam klubovi.