Kandidature za velika natjecanja poput Eurobasketa očito postaju preskupe (i teško isplative), a sam EB nažalost više nije ono natjecanje koje bi bilo toliko privlačno. 4 zemlje (tj. 4 grada), često na različitim krajevima kontinenta, a zatim knockout faza, pri čemu skoro da nije bitno jesi li prvi ili četvrti u svojoj grupi - ako nisi domaćin te knockout fazu, imaš za putovati na tisuće kilometara, a onda, ispadneš u osmini finala. Zaista poražavajuće. To je hrvatska košarkaška reprezentacija grubo iskusila prije 10 godina, a srećom da nam se potom barem jednom otvorilo pa smo ipak izborili kvalifikacijski turnir za naredne OI (a ondje stigao taj bljesak, praktički naš posljednji - 2016.). Meni je zadnji 'normalni' EB bio još 2009. u Poljskoj te ajde onaj prošireni 2013. u Sloveniji gdje se baš osjetila ona turnirska shema natjecanja (bez obzira što ni sustavi natjecanja s dvije grupne faze i prenošenjem bodova također nije najsretnije rješenje).
FIBA je znatno skrenula, a ovo s kaotičnim kvalifikacijama i ritmom natjecanja praktički unakazuje reprezentatuvnu košarku. Inače reprezentacije daju onaj začin, ali nema tu naboja koliko u nogometu, pogotovo nakon 00-tih i mnogobrojnim otkazivanjima.
Nažalost, Hrvatska danas i nema kapaciteta za organizacijom velikih natjecanja, ali to nije krivica ni Saveza, ni Rađe, ni pokojnih Radića i Šukera, ni Rukavine, ni ova Vrankovića. Ljudi su željni vrhunske košarke i nastupa reprezentacija, ali odnosi u vodećim krovnim organizacijama (NBA, FIBA, ULEB, pa i ABA) ne idu nam nikako u prilog.