Mene fascinira nepodnošiva lakoća kojom su se od 2017. na mjesto izbornika postavljali ljudi bez opipljivog međunarodnog iskustva, rada u ozbiljnim ligama, da ne govorim rezultatima u vidu osvojenih naslova i slično.
Giergia, Mičić kao recentni primjeri uspješnih trenera su de facto izopćenici tog nakaradnog sustava vrijednosti gdje su neki preživjeli smrt nekadašnjeg predsjednika, i dalje se zadržavavajući u "sedlu" i kiteći se titulama "instruktora". Izbornici mlađih kategorija (čast iznimkama) su posebna priča.
Da nije tragično, bilo bi tragikomično.
Strašno, a da u isto vrijeme ti ljudi ne vide nikakav problem, košarka nam "očito napreduje", samo mi i cijeli svijet to ne vidimo.
Godinama pratim, dišem, strepim, i ne znam koliko dugo još mogu...a opet, znam da će mi već neka nova najava "svježih vjetrova" vratiti košarku u interes.
P.s. Apropo naturaliziranih se slaźem da je to nakaradno, jer su financijski moćniji dovedeni u nepravično povlašten položaj da doslovno, putovnicama i novcem mogu kupovati igrače. Bi li se Španjolska kitila zlatom bez Browna? Ili Rusija bez Holdena, Slovenija bez Randolpha (Tobeya) itd.
Ali, kad je to nakaradno pravilo uvedeno, nije li oportuno poslužiti se istim i barem pokušati smanjiti jaz koji je istim pravilom učinjen onim zemljama čije putovnice nisu toliko atraktivne, ili ne mogu izdvojiti x milijuna $. Tu se slažem sa Golemcem, da je već 2017. trebalo uzeti stranca i pokušati ostvariti kontinuitet na velikim natjecanjima, a uz njega odgajati mlade da jednog dana preuzmu.
[uredio Jotojoto - 19. rujna 2022. u 15:01]
