Nije loše bilo ove jučer, bit će i gore.
Pogotovo kad se uzme u obzir da smo u punom sastavu gubili od rezervi Litve kod kuće i Polljske u gostima.
Ja sam mišljenja da smo mi u sav talent i genetsku predispoziciju bavljenja košarkom, osuđeni na neki prosjek još dugo godina četvrtfinala i osmine finala, možda skinemo neku medalju ali samo ako se posložimo s najboljim NBA igračima, ako uspostave kemiju i zajedništvo, ako nas zaobiđu ozljede, ali u principu samo učešće na velikim natjecanjima bez veće blamaže na njim smatram uspjehom.
Evo i zašto. Na stranu lopovluk, nepotizam, amaterizam i debilizam u klubovima, reprezentacijama i savezu, oni trebaju osigurati uvjete, regularnost, infrastrukturu, selekciju i napredovanje po principima kvalitete i stručnosti, ali sve da i to učine opet nema garancije da ćemo imati bolje rezultate.
Zato što sve kreće od samih igrača, volje i želje, motiva za bavljenje košarkom, upornog treninga i individualnog usavršavanja.
Koliko je sam igrač zagrijan za usvajanje novih znanja, koliko grize za i prije/poslije treninga, sam trening s klubom nije dovoljan. Kad gledam jučer mi nemamo nekog tko je usvršio baratanje loptom da to na nešt liči, pravog španera osim Badžima nemamo, dribling neki, finta ništa, sve je drveno i priučeno. Izgubili smo kreaciju, imaginaciju, vic u igri, robujemo nekim shemama od najmanjih uzrasta, momčadskoj, odgovornoj igri, i tu vijamo rezultate u mlađim selekcijama koji objektivno ne znače ništa.
Bolje izbaciti ukupno 4 reprezentativca svakih 4 godine u svim U selekcijama, nego osvojiti 4 bezvezne medalje, one nam samo mažu oči. Naši izbornici i treneri su kratkovidni, i U repke im služe kao neka odskočna daska, za CV, ali ništa od toga, tu trebaju stari-ji kvalitetniji, iskusniji treneri, pedagozi koji će se posvetiti odgoju, pravljenju karakternih ljudi pa onda i košarkaša.