Čekao sam da vidim malo kako će se situacija na terenu razvijati pa da napišem poneku riječ o reprezentaciji. Neću secirati igrače pojedinačno, jer je činjenica (općeprihvaćena) da nam je glavna snaga u kolektivu. Ponesen dobrim igrama iz Pekinga (barem protiv Rusa i Australaca), ali i dugotrajnim zajedništvom ekipe gradio sam neki (neopravdan?) optimizam u sebi glede ovog EP. Prvo, igra je takva da mi je od nje muka, ovo je primjer antikošarke, da nisam Hrvat, ne bih ovo gledao duže od 5 minuta. Ovako samo kidam živce (iako se tu odavno više nema što kidati). Bio sam zadovoljan nakon Izraela zbog pobjede (bolje reći bodova), jer smo inače u takvim situacijama gubili dragocjene bodove i nadao se da će ovaj put baš biti drugačije - u grču početak, ali pobjeda, svaka utakmica dalje će značiti bolju igru i, naravno, bodove. Raspored protivnika nam je davao za pravo da se nadamo dobrim rezultatima (s obzirom kakvi sve igrači nedostaju na prvenstvu, ovo nam je odlična šansa za dobar rezultat). Što smo dobili - (anti)igru, raspašoj, bućkuriš od kojeg boli glava i iščupane pobjede protiv objektivno slabijih (bar po ugledu) protivnika.
Mislim da ovo prvenstvo za nas može završiti na dva načina - prvi: odlično - poludimo, zgazimo Nijemce, zgazimo četvrtfinale (tko god nam naleti na volej), poslije je nebitno jer je to već povijesni uspjeh; drugi način je da nastavimo ovako kako smo igrali do sada, a to znači ni uz odličnih 20 minuta (kojima nas tješe treneri) ne dobijamo Nijemce,jer kako god da su loši, mi možemo biti i gori, i u drugih 20, ili čak 10, minuta sve uprskati...
Treća opcija je ipak najrealnija - prolazimo 'Švabe' i netko nas dobro 'naguzi' u četvrtfinalu. (Ukoliko ni tamo ne dođe do one 'eksplozije' kojoj se ja ipak još nadam.)
Neću komentirati trenerove odluke, previše zamjena, zašto aspoložene igrače šalje na klupu...
Neću komentirati pozvane igrače, njihovu dob, kvalitete, premda mislim da je velika greška što barem jedan Tomić nije tu umjesto nekih drugih centara...
Neću komentirati neke prepirke između nekih forumaša oko dva naša slavna beka, koji je bolji, bla bla, jer po meni oni niti jedan nisu za playmakera! Igrač koji se zabija kroz 2-3 igrača,to mu prođe svaki 8. put, a dodaje samo u slučaju najveće nužde po meni nije play.
Da je izbornik uspio iskontrolirati ovu dvojicu, možda bi bilo nešto drugačije.
Vidim i neke komentare tipa, igrači su nam prestari... a svi smo se pjenili kad je jedan Žižić sa 27 godina bio 'umoran'... Igrači dok profesionalno igraju mogu biti samo nekvalitetni ili nespremni.
Mentalna blokada, 'ručna'...? Nije li uz talent, tjelesnu spremu i iskustvo i mentalna snaga odlika vrhunskog igrača? Nama ona ne da nije snaga, nego je i dug kojeg ostale kvalitete nadoplaćuju i zbog kojeg trpe.
Gledam neki dan, po vijestima iz Londona javljaju kako ima 7-8 tisuća hrvatskih navijača. Gledam Poljsku - samo obitelji igrača i 5-6 dobronamjernika (svaka čast ljudi!!!!!). Zašto su rukometaši toliko omiljeniji u narodu? (Neću spominjeti nogometaše jer je nogomet po popularnosti, nažalost, miljama dalje od svih ostalih sportova skupa.) Uspjesi su jedan od razloga, drugi razlog je osjećaj da dečki stvarno igraju najbolje što mogu. Svima je čast i zadovoljstvo igrati za reprezentaciju, kad je netko odbio reprezentaciju? Kalkulacije - sjećate se kako je bilo (čini mi se) 2006. kad smo ispali od Francuza, a mogli smo ih kalkulacijama izbjeći? Ljudi su ih cijenili još više tada bez medalje, nego da su donijeli zlato uz kalkulacije. Zašto ovo pišem? Zato što su se naši vrli košarkaši (s pravom!) ljutili kad HRT nije prenosio kvalifikacije za OI. Ali kad gledam sinoć izjave tipa 'ma nema veze, nama je bitna utakmica s Njemačkom', dođe mi da napišem nešto nepristojno. Čemu igraju onda? I tko to želi gledati? Mogli su napraviti neku grešku da utakmica bude registrirana 20:0 za protivnike i da se ne umaraju... Jasno mi je da se ne teba ubiti zbog poraza, ali ovakav pristup mi smeta, a očito i velikom dijelu pučanstva koji će na spomen košarkaške reprezentacije samo odmahnuti rukom.
Ja nisam trener, nisam košarkaški stručnjak, ali gledam košarku već dugo godina i neke stvari mogu zapaziti.
Možda sam previše pesimističan, možda ne vidim dobro (uz moju dioptriju je moguće), ali igra prikazana na ovom prvenstvu me grdno razočarala i ne daje mi temelja za optimizam. Možda bih trebao biti realniji i skromniji u očekivanjima, možda bismo i mi trebali primati strance u reprezentaciju (e, ja bih radije 10 mjesto bez njih, nego 4.-5., ili medalja, s njima).
Morao sam malo rastvoriti dušu i srce (vidi se po količini teksta da mi se dugo skupljalo, možda sam malo i zapilao, kome se ne da nek ne čita, sve je ipak samo subjektivno viđenje jedno laika) i još se nadam da će biti bolje.
[uredio Hershey Locc - 14. rujna 2009. u 14:40]