Ja ni ne vjerujem u neko namjerno sustavno uništavanje HR košarke koliko u nesposobnost i jednu ključnu kretensku osobinu - kratkovidnost. Kad se ona spoji sa pohlepom - to ima posve razorno djelovanje. To je onaj stav po kojem se kod pitanja - hoćeš li danas 1000 eura ili za mjesec dana 20 000 - uvijek grabi 1000 eura. To su problemi svih naših klubova u košarci. Tako je uništena Cibona plus sve ostale makinacije, a bome i ostali klubovi.

MIslim da je već netko pisao o tome - unovčavanje igrača umjesto traženja igre. Tako se stvaraju polovni, napuhani igrači, a klubovi propadaju. Dugoročno time nitko ne profitira. Košarka je timska igra i ako se ne igra timski - propast je uvijek zagarantirana.

Hrvatskoj je ligi, hrvatskoj košarci, osim totalne čistke, možda potrebno i nešto EKSTREMNO. S novim vodstvom HKS-a - dokazanim stručnjacima, košarkašima, legendama ovog sporta - potrebno je postići nekakav konsenzus o povratku jednog socijalističkog arhaizma. Dobno ograničenje za odlazak naših igrača u inozemstvo do dobi od 22 godine (možda i koju godinu više?). Utopija? Možda. Roditelji igrača koji bi ulazili u podmladak registriranih igrača samo bi potpisali ugovor kojim se igrač registrira u nekakav svehrvatski korpus profesionalnih hrvatskih igrača. Od tada mogu mijenjati klub unutar Hrvatske, ali ne i odlaziti odnosno igrati za strane klubove do 22 godine. 

Sigurno bi se i svi razumni roditelji složili da bi se tako zaštitilo njihovo dijete odnosno kvaliteta njegova razvoja i igre (da ne govorimo kako bi to bio sigurnosni pojas za suludo ambiciozne i pohlepne roditelje - ima i takvih). Menadžerčići i prevaranti svakakvih vrsta bi si vjerojatno ugušili od jada (dobro tu sam sad već zaboravio da smo ''po planu'' već uklonili Radićeve uhljebe odnosno odrede za provizije).
Dakle, na taj način barem ne bi bilo toliko rasprodavanja i pohlepe oko mladih, nerazvijenih, polukuhanih igrača. Fokus bi se možda okrenuo na proizvodnju igrača za oba smjera i korištenje istih u prvoj momčadi umjesto kupovanju polovnih Amerikanaca (Bojan Bogdanović i njegova avantura u Realu te konzekventna investitura u Ciboni bi mogla biti dobar primjer za ovakvu argumentaciju). S ovakvim stavom klubovi si ne bi mogli dopustiti da drže uhljebe ili amatere u omladinskim pogonima. Umjesto na skupa strana pojačanja (često neprovjerene ili na koncu manjkave kvalitete) moglo bi se uložiti u dovođenje kvalitetnih ili perspektivnih stranih trenera ako postoji oskudica domaćih.

A kako bi mladi igrači preuzimali uloge pod reflektorima, u prvim momčadima - ne bi nitko u HKS-u tako lako mogao podvaljivati ''tatine sinove'' nauštrub istinski kvalitetnih igrača u mlađim reprezentacijama. Ne bi također ni bilo potrebe/incentiva za izostavljanjem kvalitetnih igrača s popisa, samo radi napumpavanja statistika jednom Šariću ili Hezonji jer se ne bi mogli ni prodati do 22. godine.

Fokus bi se vratio na mlade i na igru, a ne da nam tu prodaju pizdarije kako je ova Joketova sad već pokojna Hrvatska bila maltene dječji vrtić s igračima koji su uglavnom prevalili sredinu 20-ih. Šta bi onda trebali Srbi reć? Oni došli s jaslicama i starcem, pa razbijaju na prvenstvima. Kako da ne. Naši diletanti u HKS-u su sve pogrešno shvatili - šalješ mlade igrače, a iskusnog starog trenera za izbornika umjesto nesposobno uvredljivo dijete.

Evo i za one mlađe koji možda ne znaju - što je postigao Toni Kukoč, u sustavu koji je za košarku funkcionirao, do svoje 22. godine:

• 1985. godina
  • Kadetski prvak Europe sa Jugoslavijom. U finalu poražena Španjolska.
  • Juniorski prvak Jugoslavije sa Jugoplastikom.
  • Tadašnji trener Jugoplastike Krešo Čosić ukazuje na talent mladog Tonija Kukoča, iz tog doba datira Krešina izjava: Odlazim uvjeren u blistavu budućnost vašeg kluba. Imate zlato među klincima. Imate novog, ako ne i jačeg igrača od Dražena Petrovića. Tada je Krešo poveo grupu ljudi u dvoranu i prstom pokazao na Tonija Kukoča.

• 1986. godina
  • Juniorski prvak Europe s Jugoslavijom. Jugoslavija - SSSR 111:87, Kukoč je proglašen za MVP prvenstva.
  • Juniorski prvak Jugoslavije sa Jugoplastikom.
  • Uveden u seniorski sastav Jugoplastike.

• 1987. godina
  • Juniorski prvak Svijeta sa Jugoslavijom. Jugoslavija - Sad 110:95, U prvoj utakmici protiv SAD-a na tom turniru ubacuje 37 poena, šutiravši za tri 11/12. I na tom turniru proglašen je za MVP.
  • Pozvan u seniosku reprezentaciju Jugoslavije s kojom osvaja broncu na europskom prvenstvu.

• 1988. godina
  • Prvak Jugoslavije s Jugoplastikom. Jugoplastika - Partizan 2:1. Split: 101:79, Beograd: 80:86, Split: 88:67
  • OI u Seoulu, s Jugoslavijom osvaja srebrnu medalju.

• 1989. godina
  • Prvak Jugoslavije s Jugoplastikom. Jugoplastika - Partizan 2:0. Beograd: 74:73, Split: 75:70
  • Prvak Europe s Jugoplastikom. Munchen: Jugoplastika - Maccabi 75:69
  • Prvak Europe s Jugoslavijom. Zagreb: Jugoslavija - Grčka 98:77
  • U Rimu na McDonald's turniru s Jugoplastikom osvaja drugo mjesto. Poraženi su samo od Denver Nuggetsa 135:129.
  • Najbolji sportaš Jugoslavije.

• 1990. godina
  • Prvak Jugoslavije s Jugoplastikom. Jugoplastika - Crvena Zvezda 3:1. Split: 98:70, Beograd: 67:69, Beograd: 93:63, Split: 113:89
  • Pobjednik Kupa Jugoslavije s Jugoplastikom. Dubrovnik:Jugoplastika - Crvena Zvezda 79:77.
  • Prvak Europe s Jugoplastikom. Zaragoza: Jugoplastika - Barcelona 72:67. Proglašen za MVP Final Foura Eurolige.
  • U Barceloni na McDonald's turniru s Jugoplastikom (Pop 84) osvaja drugo mjesto. Poraženi su samo od New York Knicksa 117:101. Na tom turniru ima prosjek od 20.5 koševa, 8 skokova i nevjerovatnih 14.5 asistencija!!!
  • Prvak Svijeta s Jugoslavijom u Buenos Airesu. U finalu poražene SAD. Proglašen za MVP turnira.
  • Na NBA draftu izabran od Chicago Bullsa kao 29. pick.
  • Najbolji europski košarkaš po izboru La Gazzete delo sport.
  • Najbolji sportaš Jugoslavije.

Dino Rađa je tada imao 23. godine. Perasović 25, Savić 24, Sobin 27, Sretenović 26, Ivanović 33, Tabak 20, Naglić 25, Pavičević 22, Naumoski 22, Radović 18. Dakle, Jugoplastika - najbolja košarkaška momčad 20. stoljeća izvan SAD-a.

I o kakvim mi onda godinama danas pričamo i tko je tu (pre)star ili (pre)mlad u reprezentaciji Hrvatske odnosno za igru u današnjem hrvatskom prvenstvu ili NLB-u koji se ne daju usporedit s onom jugo ligom koja je u tim godinama možda bila i najjača izvan NBA.

Stručne detalje - zastarjelost i nedotjeranost po pitanju razvoja fizikalija i osnovnih tehničkih vještina bih ostavio struci. Pitanja poput žbicastih nerazvijenih centara i nazovi playeva koji nisu u stanju prenijet loptu pod malo jačim presingom nego je gube k'o djeca ili bacaju u aut. Tehnika jednog Ante Tomića bi se i nekoć itekako cijenila, ali ne bi bila 8. SVJETSKO ČUDO kao što se to mnogima čini danas. Tu je problem.

Ne znam - ne bih sastavljao popis za 2013. zato jer - istina, treba bacati mlade igrače u vatru, ali ti mladi igrači trebaju okusiti seniorsku klupsku košarku prije seniorske reprezentativne. Sa sadašnjim stanjem u HR košarci - tko zna hoće li im to biti omogućeno u našim klubovima ili stranim.

Recimo da bih se mogao složiti djelomično sa goikoetxeovim stapanjem mlađih generacija, ali 2013. je dosta daleko, a Danko je još tu. Drži se kao korov.

Što se tiče ovog prijedloga dobne granice - ja bih to uveo i za druge sportove jer bi sport trebao prvo biti užitak, a biznis tek kad osoba oko koje se vrti pompa, pare, često životno važne odluke, dosegne koliku-toliku zrelost za samostalno odlučivanje. Sa ovakvim slobodnim pristupom kojeg imamo danas - obitelji se stavljaju na kušnju da se presele iz države zato jer njihov sinčić od 13 godina pokazuje veliki talent šutiranja ili bacanja lopte i to su neki ljudi iz ultra-bogatih klubova na zapadu ili istoku primijetili. Mladim ljudima treba pružiti neku zaštitu i od menadžera, pohlepnih klubova, ponekad i od roditelja i ponekad od njih samih. S 22 im nije prekasno eventualno odustati od košarke pa upisati neki faks, a ako se odluče za neki strani klub ili možda čak NBA - bar će biti punoljetni i u SAD-u.

Znači to bi trebala bit, kako ono kažu, a win-win situation - za igrače same, njihov mirniji i stabilniji razvoj kao igrača i osoba, ali i za hrvatsku ligu, reprezentaciju, košarku općenito. Ako su eventualno nezadovoljni sa svojim klubom, mogu otići u neki drugi klub u HR koji procjenjuju ima bolju školu ili jednostavno pristati na bolju ponudu. Možda bi ostali jer misle da mogu postići nešto sa svojim klubom, sa suigračima s kojima bi uspijeli malo, bar na neko vrijeme i odrasti zajedno - kao ljudi i kao igrači.

Sve kreće od strpljivosti, dalekosežne vizije odnosno ulaganja na duže staze, rad, struka i opet rad. Istrpit kratkoročna šamaranja zbog iskustva i dobit nevjerojatan potencijal za sljedećih 10 godina. Tako se to radi.

Eto - toliko zasad od mene. Ovo je tek jedna ideja, pa ono... Bačena u bunar.