NBA Historian - svaka čast. To se zove CRNO NA BIJELO. Nisam se mogao
sjetiti gdje je post, tko ga je stavio - i iskreno - nije mi se dalo
tražiti.
Samo po ovom tvom popisu za mene je Dario Šarić 99. igrač koji je igrao za reprezentaciju.
Dontayea Zavjesara ne priznajem

-
jednostavno je izbrisan iz mojeg poimanja stvarnosti poglavito zato jer
ne želim da jedno ljudsko biće predstavlja najnižu točku u povijesti
hrvatske košarke. S druge strane, Radić npr. nije ljudsko biće - on je
MONSTRUM! Ako želi ponovno postati pravi dječak - mora samo dati otkaz i
nikad više ne prismrdit HKS-u u bilo kojoj funkciji.
No, vratimo se nešto na Hezonju.
Za mene razlika koja dijeli Super Marija i Super Darija je u tome da
imaš neke rijetke igrače, rijetke talente koji samo svojim prisustvom na
terenu čine momčad za koju igra boljom.
To je jednostavno kao neka vrsta magije. Čak i ako ne doprinosi nešto
posebno u smislu konkretnog učinka - kemija u momćadi odjednom popizdi i
odleti u nebesa. Ne znam šta je to - nekakav pobjednički mojo, nešto na
razini ličnosti/pojave, energetskog impulsa - objasnite si to kako
hoćete - važno je da je to STVARAN FENOMEN i on postoji. I to Super
Dario ima. Neki koriste klišej ''rođeni pobjednik'', ali meni se još uvijek to čini malo preekstremno.
Super Mario - nisam siguran. On možda može biti igrač koji će biti
efektniji/efikasniji individualno od Šarića i pobjeđivat će, ali možda
ipak nema ili neće imati taj MOJO za kolektiv.
Najbolji su mi primjer za to pokojni kapetan Dražen i Toni. Dražen nije
imao ni versatilnost ni predispozicije kao Toni - niti je osvojio koliko
Toni (pitanje je bi li osvojio da je ostao živ - ali nemojmo uopće
ulaziti u to). Ali Draženov utjecaj na ekipu - to nešto što je on imao -
Toni nije. A meni je osobno Toni draži kao igrač - žalim zbog svetogrđa
(to je samo osobna preferenca).
Pa opet, ni u Jugoplastici, ni u Benettonu po meni Toni nije imao isti
utjecaj na momčad kakvu je imao Dražen u ekipama u kojima je igrao. Toni
jest nosio golemim kvalitativnim jazom, prema ostalim europskim
igračima onog doba, svoje momčadi do naslova pa opet... Nije tu bilo
Draženove karizme. Po meni - postoji razlika između vrhunskih igrača
koji čine svoje suigrače boljim igračima i vrhunskih igrača koji izvlače
ono najbolje iz suigrača i bez asistencije, i bez back upa.
To je nešto kao - da iskarikiram malo:
- igrač igra sa samozatajnim Tonijem i misli si - eto, STANI PA GLEDAJ,
čudo šta ovaj radi, ako mi uvali asist samo ću se zahvalit i strpat
unutra - hebote, nadam se da ću skužit asist.
- igrač igra s gunđavim Draženom i misli si - hebote, neću nikad bit
bolji od njega, ali ne smijem razočarat, moram bit na visini, moram
odigrat na visini!
Tako vam neki pucaju u polufinalu protiv Australaca koji imaju blažen
dan. A drugi se vraćaju iz -19 deficita u polufinalu protiv raspoloženih
Rusa.
Pročitao sam (mislim na youtube komentarima) kako netko opisuje Šarića
kao spoj Petrovića i Kukoča - ne može nitko tražit bolje od toga.
Savršenstvo.
Imat za blisku budućnost jednog hibrida Petrovića (MOJO - jer takav šut
vjerojatno nikad neće imat) i Kukoča (PREDISPOZICIJE+inteligencija) u
Super Dariju i jednog Kukoča 2.0. u Super Mariju - sa doprinosom
Bogdanovića, Tomasa, Baraća, Tomića i Roka (na LENIJA mislim, naravno!) -
pa to bi mogla biti sjajna momčad već na SP-u.
Mislim - prerano je za procjenu i konačnu presudu o tome kakvi će zaista
biti Šarić i Hezonja, naravno. To su sad samo neka teoretiziranja, rani
dojmovi, ali lijepo je maštati. Ne znam što u biti još reći oko ovih
kvalifikacija osim - vidjeti još Šarića što duže na parketu i možda u
nekoj drugoj roli.

+ svakako pobjeđivati protivnike sa što većom razlikom.
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...