Najveći je problem u tome što se stvorio dojam da ako igrač jednom stavi reprezentaciju po strani iz recimo opravdanog razloga, a to je vlastiti napredak (ne vidim zašto bi to bilo sebično), ispada da mu više vrata toji istoj nisu otvorena, a to je potpuno krivi pristup. 
Ako Hezonja. Žiža ili netko treći propuste jedan reprezentativni ciklus jer su procjenili da je to najbolje za njihov individualni napredak ne znaći da su zatvorili vrata reprezentaciji zauvijek. 
Točno se zna nakon određenog vremena tko su igrači poput Šarića koji će odazvati bez jedne noge, a tko su igrači poput Radoševića kojih je u današnje vrijeme previše i njih jednostavno ne treba ni zvati (ako se moglo prije bez njih moći će se i poslije).
Navodno postoji hijerarhija u timu, oni koji su se izborili i odazvali zaslužuju i igrati prvenstvo ili ipak ne? 
Pazi se na osjecaje jednog Krušlina i Šakića da se ne osjećaju kao potrošna roba i da drugi ne preuzmu njihove "zasluge" (mahanja rucnicima), a istovremeno se ne pazi na one koji mogu biti nosioci reprezentacije iducih 10 godina i javno ih se proziva na linč. Nisi domoljub ako se ne odazoveš u reprezentaciju?? Ovakvu poruku šalju naši novinari, domoljublje je ok, ali sve treba imati svoju mjeru, sve što je pretjerano i ekstremno nije dobro.
Ne smije se dopustiti da hype nastao nakon OI uništi ovu i nadolazeću generaciju zato što smo se zaželjeli medalje, jer ionako nemamo igrača na bacanje.

Ljudi u Hrvatskoj su se zaželjeli košarke i normalno da svi želimo biti izbornici i složiti najjači roster za osvajanje medalje pa tako i sam izbornik, ali treba biti realan i pustiti da sve ide prirodnim tokom, jer preskakanje stepenica neće dovesti do nicega dobrog.