Ja mislin dab ti Stojko tija kaznit sve živo štaj visoko 210 cm naviše. I Žižića, Zubca, Bilana, Buvu, Tomića, pa Nikića, Ljubičića,.... Jebat ga toj jedini način da se njegov Antony dočepa reprezentacje. Al zajeb je šta kod nas rastu ti seven futeri  ka korov. I svaki ma kolko mlad bija bit će bolji o njegova sinka. Zajebano. 

Ništa, naš mentalitet preuzima, jbg. Kao i u nogometu i u rukometu... Stvori se jezgra igrača koji su šatro neki 'senatori', a mi to potpomažemo time što im tepamo, pa onda oni fino biraju tko i kako im paše.

Onda dodje trener i skuži da može biti buddy-buddy s njima, ili može ne biti trener kad mu ovi nasapunaju klupu. Naravno, da javnost, mediji, Savez i općenito ljudi to osude - onda bi se nekog izbacilo iz repke i stalo iza trenera, ali tko je vidio izbacivati naše 'velike heroje koji ginu za sveti dres', ne?

I onda još dođe kao norma da svi moraju biti barem malo glasni đikani, kao što su Šiši, Babo, Srna, Ćorluka ili bilo koji primjer iz drugih sportova, pa jedan Hezonja, koji nije glasni ekstrovert sa crtom zdravog seljaštva, ispada kao lud, bolestan, egomanijakalan, društveno neprilagođen itd. Dođe jedan Ivan Jurić u reprezentaciju koji nije u tom điru odlaska u Fontane i tapšanja s Bilićem po guzici, pa ispadne praktički protudržavni element.

I tako mi lijepo iz generacije u generaciju, iz ciklusa u ciklus, igramo na stihiju, na galamu, na neki umjetno stvoreni naboj i prkos, što može trajati jako kratko i biti razbijeno jako brzo. Pogotovo kad se ti 'senatori' opuste jer shvate da mogu što žele i s kim žele, bez da im popularnost ili njihov 'brend' imalo opadnu i budu propitani. U gotovo nijednom timskom sportu nemamo strukturu u igri, uigrane sisteme i automatizme, nema mehanizama i planova B koji se aktiviraju kad nas protivnik pročita... Imamo samo 'dišpet', 'domoljublje' i standardno 'daj Lukici loptu, daj Babi loptu, daj Baliću loptu' kad zagusti.

Al eto, to je kao što naš Tatta kaže - mi smo emotivci. Tko nas jebe. Asa je maltene najbolji mogući izbor za ovakvu reprezentaciju i ovaj mentalitet. Altroke košarkaški Ćiro.

draga djeco stvar je vrlo jednostavna, za polučiti vrhunske rezultate treba imati vrhunske igrače, u reprezentaciji su trenutno dvojica(šarić, bogdanović) ima nekoliko dobrih, a 4/5 ih popunjava kvorum, nekoliko mladih koji dolaze će postati vrhunski (žiža prvenstveno) i unaprijed ih otpisivati može smo idiot, dakle medaljama se možemo nadati za par godina a za one najsjajnije će nam faliti vrhunski plej kojeg nema na vidiku, dakle kaj se čeka ako neće amerikanci dobar bude i slovenac...

Mali,

ovo je već prava psihoanaliza. Odlična dijagnoza. Dva puta sam pročitao.

Interesantno, kako je u bivšoj državi, u ''totalitarizmu'', sve štimalo, barem što se reprezantativne košarke tiče.
A danas u demokraciji raspad sistema
Prije si imao zabrane i kazne, niko nije pomišljao niti mogao vani prije 27 navršenih. Odbijati reprezenataciju bilo je nezamislivo. Bez visinskih priprema svake godine i popratnog drila - također nezamislivo. Nekad i dva puta tokom ljeta, kao 1988 prije kvalifikacijskog turnira, pa opet prije OI u Seulu. Rekao bi čovjek teška tortura, nehumano, pa kako su ti ljudi uopće mogli sve to preživjeti i osta psihički čitavi.

A onda pogledaš stare slike sa priprema, npr. uoči OI 1980 u Moskvi. Pa vidiš svima osmjehe na llicu, zaje...ncija do vrhunca kad su izvan parketa, naprosto zrače pozitivom i vidiš da bi dali sve jedan za drugoga. Ne možeš niti pomisliti da je netko tu došao jer je morao ,mimo svoje volje. A u to vrijeme već su svi imali medalju sa OI, bili su svjetski prvaci i viceprvaci, i trostruki evropski prvaci. 

Ne zagovaram niti je moguć povratak na staro, ali netko tko vodi našu košarku bi mogao malo razmisliti o ovom i napraviti jednu dobru i korisnu analizu

I tako mi lijepo, stihijski osvojismo 10-tak (ako ne i više) medalja u rukometu i vaterpolu, postadosmo svjetski i olimpijski prvaci  u  zadnjih 15-tak godina, a  u nogometu smo u tom razdoblju propustili  JEDNO NATJECANJE s tim da smo u službenim utakmicama pobjeđivali neke tamo rupetine tipa Talijana, Njemaca, Španjolaca, Engleza 2 puta itd. Sve smo to napravili po principu "daj Lukici loptu, daj Ivanu loptu" , a ja bih dodao i daj Suknu loptu. Slučajno!

A sad ozbiljno, BEZ SARKAZMA: MI SMO SPORTSKI FENOMENI U EKIPNIM I POJEDINAČNIM SPORTOVIMA S OBZIROM NA OKOLNOSTI U KOJIMA DJELUJEMO!!!

da rukomet, vaterpolo i košarka su baš usporedivi, eto finale sp igra dubrovnik protiv koga ono? ... sekešfehervara?

mi Hrvati očito imamo taj neki gen za sport, jednostavno čega god se primimo, nalazimo se među najboljima. kaj bi tek bilo da imamo uvjete i sustav kao u Njemačkoj ili SAD-u...ni nebo nam nebi bila granica