tu piše u 8 http://www.eventim.si/si/vstopnice/slovenija-hrvaska-ljubljana-dvorana-stozice-466775/event.html?ct=Ljubljana

Ne znam zašto je to tako, slažem se da se kod nas slabo cijene te stvari, zato godinama i izbacujemo igrače koji gube vrijednost kad se trebaju uklopiti u cjelinu kao pomoćnici a ne protagonisti.

Asa https://basketball.hr/vijesti/aco-petrovic-karte-ce-se-u-buducnosti-malo-drugacije-promijesati/1954

Ova rečenica ulijeva nadu: 

"Kada kompariram, ono što je dobro i na čemu moramo raditi, logično je da kada pobjeđuješ takve protivnike neke zamjerke ne bi trebalo biti, međutim čini mi se da smo nakon dva tjedna rada ovog trenutka u puno boljem stanju što se tiče napada, a obrana nam još uvijek nije na onom nivou na kojem je bila proteklog ljeta."

Što se obrane tiće tu je noramlno da ćemo biti nešto slabiji jer nema Babića i Hezonje, ali vjerujem da će se svi koji su ostali u kadru bacati na glavu.

ključna rečenica iz intervjua: "Čekamo da završi period rehabilitacije s Ukićem, on bi morao biti u stopostotnom angažmanu najkasnije od ponedjeljka, utorka (21. ili 22. rujna)."

dakle, Ukić će biti spreman tek tamo 4-5 dana poslije završetka EP-a. toga se i plašimo :)

ne postoji ponedeljak 21.rujna. greška misli se na kolovoz naravno

Ono čega nama nedostaje je samo strpljenja i živaca da se elegantno otresemo stresnih situacija. Znači kruženje lopte, kretanje bez lopte (kako ste rekli), traženje najjednostavnijeg rješenja.

Mi često znamo u tim trenucima brzati bez potrebe ili se netko uhvati igrati hero ball, a to je više slabost nego snaga.

Znači, od prošlog ljeta smo imali tu situaciju da pametnije i smirenije igramo u stresnim eliminacijskim utakmicama i prijelomnim dijelovima istih. Sjećam se komentara kako se dugo naša ekipa nije doimala tako smirenom i iz te smirenosti je momčad izbacivala pojedince.

To je ono što je vaterpolistima ovo ljeto učinilo razliku. Igra živaca. Imaš vrlo jednostavan sustav gdje lopta kruži do pojedinca u najpovoljnijoj situaciji za zabijanje koša - bilo da je otvorena trica ili missmatch pod košem. I to bez obzira gubiš li 10 ili vodiš 10. Probali smo sto puta na ho-ruk i herojstvo i jurnjavu muha-bez-glave te se sto puta uvjerili da to ne vodi ničemu nego razočaranju i porazu.

Problem je što naši igrači često kao kolektiv nisu uspjevali pronaći tu ravnotežu između obavljanja rutinskih zadataka - traženja najjednostavnijih rješenja i ekspeditivnosti u obavljanju istih. Ili bi se zacementirali na mjestu davajući spacing bez da onda prigodno prate akciju primjerenim kretanjem ili bi imali previše suvišnog i neučinkovitog kretanja.

Može se Aci svašta zamjeriti, ali s tom podjelom uloga i naši su počeli funkcionirati u učinkovitijem sustavu. I draži mi je trener koji daje slobodu imaginaciji pojedinaca nego oni koji pokušavaju robotski kontrolirati svaki aspekt postojanja igrača na terenu. Samo i tu - dakako, trebalo bi naći onu finu ravnotežu gdje daješ slobodu, ali imaš setove na koje se osloniš kada slijedom umora pada koncentracija i objektivno prisutna kreativnost ne može doći do izražaja, naleti na privremenu blokadu ili se ne može učinkovito izvesti. Staviš Darija da igra 36 minuta gdje se hrva i tuče pod košem sa svojim čovjekom i nadoknađuje eventualno što peticama pored njega fali - naravno da možeš očekivati da će slijedom umora u zadnjih 4-5 minuta lopta kliznuti iz ruke, dribling neće biti tako oštar, procjena kriva. To su ljudi - ne mašine.

Imamo mi još nekih osnovnih problema na kojima bi se trebalo poraditi - npr. ball-watching. Još uvijek nas zna hipnotizirati lopta umjesto da se postavljamo i krećemo u skladu s protivnikovim položajem/kretanjem oni se zableje u loptu. To je jedan od više razloga što nam u pripremama nije funkcionirao timski skok, a mi kakvi smo moramo imati vrhunski timski skok jer nam centri nisu top topova u kontinentalnoj konkurenciji.

No da se vratimo onoj prvotnoj smirenosti. Pobjede u natjecateljskim i prijateljskim protiv Grčke, Italije, Španjolske, Litve, Francuske - pomažu puno na psihološkom planu. Jednostavno daju podlogu igračima i momčadi da oni to mogu, da nema potrebe za panikom, da mogu dobiti svaku utakmicu. Dakle, to je ono što nam je nedostajalo. Naravno, preduvjet je uvijek bila i kvaliteta igrača za takve rezultate. Npr. reprezentacija Srbije ima tu psihološku podlogu na temelju prošlih rezultata, renomea izgrađenog preko toga - smirenost koja podržava sustav kretanja i traženja najjednostavnijeg rješenja. To im onda donosi rezultate i kad nisu u najjačem mogućem sastavu.  

Kod nas je taj sustav i pristup nešto relativno novo (uz tu kvalitetu u porastu) i stoga nije ni čudno da smo izgubili na OI od momčadi kojoj su te stvari rutina. Mi smo jednostavno u onoj 3/4 izgubili prisebnost. Stvari se slažu da ovaj put ne izgubimo tako lako prisebnost u knock out fazi. To je sljedeći korak kojem moramo težiti i stabiliziranju sustava tako da u nedostatku kreativnosti nastavimo kretanje bez lopte i kruženje lopte kako npr. ne bi olako gubili stečenu prednost u dobrim početnim četvrtinama - što nam se (pre)često događalo.

mi ćemo to raditi do zadnje 3 minute 1/4 finala, onda će svi stajati ko drvene marije i dati loptu bojanu kojeg će udvojiti i to je to. tako je zadnjih 22 godine