najgore je to što nije problem poraz, nego način na koji mi gubimo uvijek na isti debilni način, bez taktike pameti muda osnovne želje. jel moguće da svi ti igrači koji odigraju s ŠPA egal meč, nestanu u osmini finala, jel moguće da ih nije niti malo sram nositi taj dres s kockicama nakon ovoga ?

Rusi od nas nisu nit mm bolja ekipa, dakle kvalitativno gledano, već je ruski trener i struka iz njih izvukla maksimu i taktički ih podredila cilju igrali su ko momčad, naši luzeri nikako da shvate da je košarka timski sport i da nije bitan pojedinac već momčad, i sve se podređuje uspjehu momčadi a ne pojedinca, pojedinačne zvijezde nam ne trebaju. eto imamo Bojana koji je utrpo ko i Sved skoro 30 koševa, dakle 28 i što nam to vrijedi kada popušimo 20 koševa razlike ?

to govori da ne igramo timski, već da soliramo kada jedna igrač ima 30 poena a mi izgubimo 20 koševa razlike, dakle sve je išlo na Bojana a ostali su ladili jaja pod šljivom. i dozvolili Srbima da po ko zna koji put likuju i seru o nekakvom atenskom prokletstvu, bit će da smo sve ove utakmice igrali protiv Srbije, a koliko su jadni ti Srbi najbolje pokazuju po tome što dolaze na naše portale i uporno provociraju a moderatori lade jaja kao i naši košarkaši u meču protiv Rusa.

mene poraz nijedan ne boli ako se zna da smo izvukli maksimum iz svih igrača, ali to jednostavno nije slučaj, ova osmina finala je krš, crnogorci su slično doživjeli protiv latvijaca iako ni oni nisu sigurno nekvalitetniji od latvije, posebice ne 30 poena razlike ali tako je to u košarci, kada se neozbiljno odnosiš prema sebi i suparniku onda dobiješ po lampi. najgore je što mi nećemo nikakve pouke izvući iz ovog poraza i na idućem natjecanju možemo očekivati istu priču istu euforiju, i srbijansko preseravanje o "nastavku hrvatskog prokletstva" da mene netko tako zajebava iz godine u godinu, pa samo njemu i inat bi napravio već nešto da im začepim lajava usta, ali ne i ovi naši luzeri oni očito što reče Bojan u sebi krvi nemaju, da su se ovako hrvatski branitelji u Vukovaru borili za Hrvatsku 1991, kapitulirali bi za dva dana ! beskrvno bez ideje, jednostavno sramota je bilo mene koji sam ih gledao a iskreno ne želim znati kako je njima niti me zanima nakon ovakve predstave.

Ovo prvenstvo završilo je za nas onako kako je jedino i moglo. Na prvom jačem zavoju, na prvoj ozbiljnoj prepreci. na onoj prepreci koja postoji da bi odvojila dobre od prosječnih. Slijedeća prepreka je ona koja odvaja vrlo dobre od samo dobrih itd. i za nas je ona trenutno nedostižan klub. Vidim da je zavladalo razočaranje, iako sama riječ koja označava pojam, sve kazuje o uzroku naših jada. Razočaran može biti samo onaj koji je očaran.
A čime su nas to košarkaši očarali u prošlosti i sadašnjosti? Kolumnama Tvrtka Puljića koji je za Mađare napisao... (bolje da ga ne citiram)? Činjenicom da Babo trpa po 15-tak koševa u NBA momčadima koje tamo imaju rang Zaboka, a ni Šiši nije prvi igrač uz Netse najgore momčadi te lige (u taj "klub" dodati i Hezove, Benderove i Zupčeve ekipe)? I svi ostali naši veliki talenti kupe "garbage time", u raznim "zonašima" po Euroaziji. To se pak pokazalo kao najsigurniji način da postanete relativno financijski potkožen (za naše prilike) i apsolutno anoniman/prosječan igrač.
Košarka je prije svega "psihička" igra, igra velikog stresa. Igra u kojoj na najvišem nivou ulozi postaju veliki i u samo se toj vatri ispeku veliki igrači. Dakle talent plus ta paklena vatra. Od te peći i te vatrice, naši su igrači već desetljećima udaljeni i na klupskom, pa onda zakonomjerno i na reprezentativnom planu. Koliko je naših igrača donijelo na Final Fouru Eurolige svojom akcijom prolaz u finale ili čak naslov? Niti jedan. I sada se čudimo što izgore već desetljećima na prvoj jačoj vatri. Koliko smo talenata promovirali u zadnjih par desetljeća a da se radilo o sustavnom organizacijskom softveru, a ne roditeljsko/menađersko/strani klub poduzetničkoj relaciji? Ili, koliko su naši treneri u klubovima proizveli igrača, a da to nije bila genetika (čitaj visina + minimalna koordinacija udova)? To se najbolje raspoznaje u okorjeloj nesposobnosti proizvodnje playa, za čiju je produkciju potrebna pretežno stručna trenerska nadogradnja, čitaj znanje. A mi ga otkad je suverene Hrvatske, očito nemamo. Niti volje niti svijesti/znanja Saveza da se sa tim problemom uhvati OZBILJNO u koštac.
Ovi eliminacijski porazi (Češka, Rusija) koji nam već polako počinju ulaziti u naviku, bole me manje kao porazi, već više jer vidim kako nikako da iz njih (kao i prethodnih puno podnošljivijih) ne izvlačimo pouke. Stoga smo osuđeni na ponavljanje ali kao ovisnici, u sve jačim i jačim dozama.
Što je slijedeće potrebno da se osvjestimo, svi, i struka i "javnost" - možda dugotrajna apstinencija od velikih natjecanja?
Čini mi se da ta faza upravo počinje.