Ide to malo dublje i nije tako jednostavno.

Netko je spomenuo osmjehe na licima reprezentacije iz 70-tih. Jest, bili su drugari, igrali za zajedničku domovinu, igrali se košarke, a usput dobro došli kao simbol uspješnosti "treće opcije" kvaziiberalnog socijalizma, u sendviču između imperijalističko-kapitalističke SAD i gotovo isto tako nepočudnog rigidnog SSSR sustava.

Na individualnoj razini, što je mladima danas vjerojatno nemoguće pojmiti, a kamoli doživjeti, mogoa si lako ostati uskračen za putne isprave, ako iz bilo kojeg razloga nisi bio po ukusu režima. Ljudi su se s vremenom adaptirali na tako sužena prava ("na sve se čovjek nauči") i našli radost u "malim stvarima". Ekonomski, vrhunski sportaši su za svoju zemlju morali dati cijelog sebe i to dok god su bili u "prime"-u svojih sposobnosti i u inozemstvu su mogli ponešto zaraditi tek nakon 30-te, pa 28-me i tek jedan Dražen, ali i osvit rušenja Berlinsokg zida, da je uveden presedan odlaska s 24.

Prigode beru jagode. U umu ovdašnjeg homo sapiensa je valjda stalno bila prisutna makinacija (koju je potkradanje javnoga u bivšem sustavu hranilo, od malih stvari poput kemijskih olovki, bunta papira, aluminijske folije, čega si se već mogao domoći), a kad su se digle brane na zakonodavnoj razini, i omogućilo poduzetništvo, uspjeh je odjednom postao tako blizak, gotovo na dohvat ruke.

Američki san pred kućnim pragom. "Zašto čekati tridesetu kad se mogu obogatiti sa dvadeset", to je nešto što prvenstveno dolazi iz roditeljskog doma i vrijednosti (tko li danas uopće razmišlja o vrijednostima?) a sredina to samo podržava. Svijet je postao globalno, ne selo, nego dvorište i u čas se sve može saznati. Skauti prate "mlado meso" valjda od 12-te godine u nadi da će prodajom još jednog "grla" pospremiti fini iznos valutice na račun, po mogućnosti negdje gdje se ne oporezuje i gdje je zamračeno. Domoljublje, ono istinsko, doista je teško živjeti ako to nisi primio u formativnim godinama i na ispravan način. A zlatno tele malo koga nije zavelo i utoliko su vrijedni oni rijetki koji i unatoč toga ne pomišljaju svoje ljeto provesti na nekoj plaži sa tirkiznim morem, sjedeći u hladu u ispijajući koktele nakon burne noći. Utoliko su pojedinci poput Darija, Bojana ( njih dva prvenstveno jer dolaze iz nba mašinerije i njihov dolazak baš i nije blagoslovljen od klubova) zlata vrijedni i možemo se nadati da će se poneko dijete, kad je Dražen već pomalo mit i nama koji smo ga imali sreće gledati, navući na taj predivni sport i na vic koji toj igri drastično nedostaje.

Ili, kako reče Dena jučer "ja sam Šarić" :)

Sutra je okupljanje, a u utorak službeno smiju početi treninzi "amerikanaca" Eto, Aco je mogao početi sa "neamerikancima" 27.07. i za četiri dana sa ostalima, ali je procijenio da to nije dobro za kemiju.

Nadam se da je Nagy već vrijedan. On je bio dobitak prošlog ljeta gotovo koliko i Planinić.