Ide to malo dublje i nije tako jednostavno.

Netko je spomenuo osmjehe na licima reprezentacije iz 70-tih. Jest, bili su drugari, igrali za zajedničku domovinu, igrali se košarke, a usput dobro došli kao simbol uspješnosti "treće opcije" kvaziiberalnog socijalizma, u sendviču između imperijalističko-kapitalističke SAD i gotovo isto tako nepočudnog rigidnog SSSR sustava.

Na individualnoj razini, što je mladima danas vjerojatno nemoguće pojmiti, a kamoli doživjeti, mogoa si lako ostati uskračen za putne isprave, ako iz bilo kojeg razloga nisi bio po ukusu režima. Ljudi su se s vremenom adaptirali na tako sužena prava ("na sve se čovjek nauči") i našli radost u "malim stvarima". Ekonomski, vrhunski sportaši su za svoju zemlju morali dati cijelog sebe i to dok god su bili u "prime"-u svojih sposobnosti i u inozemstvu su mogli ponešto zaraditi tek nakon 30-te, pa 28-me i tek jedan Dražen, ali i osvit rušenja Berlinsokg zida, da je uveden presedan odlaska s 24.

Prigode beru jagode. U umu ovdašnjeg homo sapiensa je valjda stalno bila prisutna makinacija (koju je potkradanje javnoga u bivšem sustavu hranilo, od malih stvari poput kemijskih olovki, bunta papira, aluminijske folije, čega si se već mogao domoći), a kad su se digle brane na zakonodavnoj razini, i omogućilo poduzetništvo, uspjeh je odjednom postao tako blizak, gotovo na dohvat ruke.

Američki san pred kućnim pragom. "Zašto čekati tridesetu kad se mogu obogatiti sa dvadeset", to je nešto što prvenstveno dolazi iz roditeljskog doma i vrijednosti (tko li danas uopće razmišlja o vrijednostima?) a sredina to samo podržava. Svijet je postao globalno, ne selo, nego dvorište i u čas se sve može saznati. Skauti prate "mlado meso" valjda od 12-te godine u nadi da će prodajom još jednog "grla" pospremiti fini iznos valutice na račun, po mogućnosti negdje gdje se ne oporezuje i gdje je zamračeno. Domoljublje, ono istinsko, doista je teško živjeti ako to nisi primio u formativnim godinama i na ispravan način. A zlatno tele malo koga nije zavelo i utoliko su vrijedni oni rijetki koji i unatoč toga ne pomišljaju svoje ljeto provesti na nekoj plaži sa tirkiznim morem, sjedeći u hladu u ispijajući koktele nakon burne noći. Utoliko su pojedinci poput Darija, Bojana ( njih dva prvenstveno jer dolaze iz nba mašinerije i njihov dolazak baš i nije blagoslovljen od klubova) zlata vrijedni i možemo se nadati da će se poneko dijete, kad je Dražen već pomalo mit i nama koji smo ga imali sreće gledati, navući na taj predivni sport i na vic koji toj igri drastično nedostaje.

Ili, kako reče Dena jučer "ja sam Šarić" :)

Sutra je okupljanje, a u utorak službeno smiju početi treninzi "amerikanaca" Eto, Aco je mogao početi sa "neamerikancima" 27.07. i za četiri dana sa ostalima, ali je procijenio da to nije dobro za kemiju.

Nadam se da je Nagy već vrijedan. On je bio dobitak prošlog ljeta gotovo koliko i Planinić.

Selektor treba biti taj koji snosi odgovornost. Donosi odluke i snosi odgovornost za njih. Kakva jebena jezgra, Stojko i prijatelji, Kolinda i Zdravko. Balkanska posla. Tu smo gdje i jesmo jer ljudi ne odgovaraju za svoje postupke.

Zamisli da u nogometnoj repki Lukica sa svojim IQ-om od 42 donosi odluke. Cirkus.

Kako bi oni koji imaju preča posla trebali po tebi odgovarati-Goli otok, oduzimanje građanskih prava, objava a forumu? Takve metode su, hvala Bogu, ukinute.
Aludiraš da Dario, Bojan i Roko imaju slični IQ jer se svako ljeto žrtvuju? 
Odgovornost selektora-kazna, oduzimanje igračke. Jaka kazna.
Previše je tu lupetanja, nemam više živaca za to. Priznajem.
Javi se u 10. mesecu, možda ozbiljnije popričamo ako ćeš još biti tu.

Vidim po vašim reakcija da se OPET ne razumijemo. Očito trebam "pješice" objasniti, polako, korak po korak. 
Mladi tamnoputi novopečeni Francuzi kroz fracunsku košarkašku akademiju ne uče samo košarkaške vještine. Očito. 
Tu lupamo po posljedicama, izvlačimo inkviziciju, za jedne imamo razumijevanja a za druge ne. Ponašamo se kao trgovački putnici ili cigo koji prodaje konja. Nismo iskreni do kraja.
Kod nas se domoljublje, grb, zastava i dres kod mnogih doživljava deklarativno-primanjem za srce kod intoniranja himne. Što oni to doživljavaju samo deklarativno nije uzrok u njima, oni su samo produkt našeg društva. Mnogi naši građani su bili spremni dati život za francusku legiju stranaca a od svoje domovine izvlače enormne privilegije. Na "domoljubnim" koncertima Tompsona se pojavljuju na desetke hiljada ljudi ali takav tip ljudi ja nisam susretao 91. a samo su me trebali slijediti na 10 metara odstojanja, ništa više.
Onih koji žele "žrtvovati" čak i sitnice kao što je kupanje i beskonačne kave sve je manje. 
Zato i kažem, pronađimo uzroke tom ponašanju a ne "lupajmo" po posljedicima. Ovako se "vrtimo u krug", ne dolazimo do spoznaja. Bacamo kamenčiće u vodu misleći da ćemo izazvati cunamije osvješčenja.