ginobili je napisao/la:
Ja imam skoro 50 godina i kad propustim svoju tjednu porciju košarke, sav se tresem.
Kad sam bio u dvadesetima, apsolutno svaki slobodan dan sam basketario po nekoliko sati.
Ne vidim razloga da ijedan sportaš smatra kako je neplaćeno (ili slabo plaćeno) treniranje i igranje košarke neka vrsta žrtvovanja.
Neka me poštede toga.
Ja želim doživjeti medalju.
Želim da Hrvatska uskoro postane prvak Europe, pa da klinci napune ove prazne koševe.
Da na basketu nije prosjek godina 35, a bio bi i viši da neki srednjoškolac ne zaluta.
Trenutno se klinci više igraju rukometa nego košarke, što je u moje vrijeme bilo nezamislivo.
A do promjene neće doći ako se i savez i igrači ne skupe kao jedan u tom cilju.
Sada je tako kako je i ovi igrači koji igraju trebaju iskoristiti sve šanse koje im se pruže. Nismo dovoljno dobri, ali u nekom ludom raspletu sve je moguće.
Za druge akcije treba osigurati da svi najbolji igraju, a ne da se gleda ko je kada bio, ko je otkazao, a tko se uvijek odazivao...
Ova kineska ekspedicija je dobro zamišljena, jer je otvorila put nekolicini igrača koji mogu iznjedriti plasman na SP. I naravno, mnogi od tih igrača moraju biti svjesni da će osigurati plasman, a neće ići na SP.
Ni to nije žrtva, nego ispunjenje cilja.
One sentimentalno-pravedničke poteze od prošle godine treba ostaviti prošlosti.
Vidi cijeli citat
Napokon jedno zrelo, uravnoteženo razmišljanje.
Pravo pitanje je zašto je hrvatska košarka propala, da propala.
Propadala je 25 godina, od jedinog uspjeha naše košarke i finala iz Barcelone. Doduše i tada se baštinila neka druga sportska kultura, neke druge države, ali eto.
Sve od tada je pad koji se nije do sada zaustavio. Da se razumijemo ovdje ne mislim na igrače, talente kojih je uvijek bilo i biti će na ovim prostorima. Jbg Dinaridi prave visoke, kršne, tvrde momke i za to se nemoramo brinuti. Ali za sve ostalo zvona zvone na uzbunu, i to već desetljećima ali nitko se ne osvrće, možda su oglušili.
Uzrok je puno širi, svi mi postajemo stariji, iskusniji, uviđamo neke stvari. Prošlo je 20-ak godina od kad sam lijepio postere iz časopisa Košarka u svojoj dječačkoj sobi, čekao utakmice Bullsa u 3 ujutro, pa odmah iza utakmice oko 6 u dvorište na koš.
Postoji dojam da se neke stvari mjenjaju, ali nije dovoljan dojam, treba raditi, i to raditi čestito i pošteno i rezultat neće izostati.